GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

JEDINI IGRANI FILM O JEDNOJ OD NAJVEĆIH HRVATSKIH TRAGEDIJA

15. svibnja, 2024.

„U filmu igra niz glumačkih veličina, poput Ene Begović, (njezin zadnji film), Ive Gregurevića, Borisa Buzančića, Ivice Vidovića, Božidara Alića, Predraga Vušovića, Božidara Oreškovića, Danka Ljuštine… U filmu je jedino „loše“ što su prikazane činjenice, što je prikazan na istiniti način. Čak je prema  riječima Vlade Gotovca bio i preblag u odnosu na ono što se tada događalo u stvarnosti. Ali i tako prikazana umanjena okrutnost Titovih partizana, tzv. „antifašista“, bila je neprihvatljiva, jer oni još i danas tvrde da su na Bleiburgu ubijeni samo pripadnici ustaške vojske, što je dokazana laž. No, bez obzira i na to, nitko nije smio biti ubijen bez suda i suđenja, o čemu bivši partizani i ne govore. Ali, za njih i ove današnje novinske i ine „parazite“ ne vrijede činjenice, baš kao ni istina“ – tvrdi Sedlar.

Napisao: Mladen Pavković

Dugo smo čekali, više od 20 godina, da se ponovno na nekoj televiziji prikaže, inače odličan igrani film Jakova Sedlara – „Četverored“, po scenariju velikog hrvatskog pisca Ivana Aralice.

Film je, na zadovoljstvo brojnih gledatelja,  nedavno prikazala  Televizija Z1, a prenijele su ga i neke druge također lokalne tv kuće. Međutim, nakon ponovnog prikazivanja filma ništa se nije dogodilo, ili bolje rečeno dogodila se tišina, muk, ili drugim riječima nitko ništa o tome nije ništa ni zabilježio!

Kao da se ništa i nije dogodilo!

Otvorena vrata i sve moguće kese

Inače, u Hrvatskoj se i dalje uz iznimnu potporu pojedinih tzv. državnih kulturnih institucija najviše snimaju filmske i tv komedije (sapunice). Za taj žanr novaca nikada ne nedostaje. A ako se još putem tzv. humora i satire „opali“ po stvaranju hrvatske države ili stradalnicima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata onda je uspjeh – zagarantiran!

Međutim, nije  problem već je prednost, ako se na neki natječaj za takve filmove i tv serije javi netko s „osobnom iskaznicom“ bivšeg kulturnog „udbaša“ ili njemu sličnog kadra, tada su mu sva vrata otvorena, pa čak i ona bogatih sponzora.

I ne samo to. Taj i takav s takvim uradcima (svaka čast iznimkama) odmah je „pretplaćen“ i na brojne  nagrade i priznanja, odlične kritike (ala „to je najbolje i neponovljivo“) te na naslovne stranice brojnih listova i časopisa.

Obično se neki od takvih filmova i tv serija „pod hitno“ nominiraju i za Oscar, što znači da se u tom slučaju otvaraju i sve moguće „kese“, bez obzira što takva ostvarenja na kraju ipak završe tamo gdje im je i mjesto.

Marševi smrti

Međutim, i dalje se piše o Bleiburgu, najvećoj i najstrašnijoj klaonici Hrvata, ali i o „marševima smrti“, koje su bez suda i suđenja, nakon završetka Drugog svjetskog rata, također provodili partizani i komunisti, po osobnom nalogu Josipa Broza Tita.

Ova tema, ta otvorena hrvatska rana,  vrlo je zanimljiva, prije svega i za (igranu) filmsku ili tv obradu. No, hrvatski „filmaši“ naprosto bježe od toga, kao da se još uvijek boje cenzure Tita i partije. Oni koji su se poput redatelja Jakova Sedlara ipak usudili zagristi u tu „jabuku“ još tijekom snimanja filma, poput „Četveroreda“(1999.), doživjeli su najveće kritike i omalovažavanja, sve s ciljem i željom da više „nikome ne padne na pamet“ nešto takvoga snimiti, ili bolje rečeno za takav scenarij tražiti (državna) financijska sredstva, koja su već unaprijed „rezervirana“ za glupe, tupe i odbojne filmove i tv serije (svaka čast izuzecima).

Međutim, „Četverored“ je snimljen, prikazan, i bez obzira na sve „kritike“ slobodno se može  ustvrditi da je to jedan od najboljih i najgledanijih hrvatskih  filmova! A značajan je i po tome što je to jedini igrani film koji obrađuje jednu od najvećih  hrvatskih tragedija – Bleiburg.

„Sam Bog zna koliko je tamo stradalo Hrvata. Teško će se to ikada i doznati, ali je činjenica da su i nevine žene, djecu i starce ubijali Titovi partizani, s crvenom petokrakom na svojim kapama. A oni su, da tragedija bude veća, i danas dobro zaštićeni, ne samo u mediju filma“ – rekao nam je svojedobno Sedlar te dodao:

„Perverzno je da postoje stotine partizanskih filmova koji veličaju „pobjednike“, a filma o jednoj velikoj, nacionalnoj tragediji – nema. Da nije bilo strasti dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Aralice i osobno mene, toga filma ne bi bilo. Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa bio je prvi i najveći zagovaratelj  rada na tom filmu. Podržavao nas je do zadnjeg časa, neprestano pitajući – hoćemo li ga završiti? Film i tv serija su, na sreću, privedeni kraju, tj. prikazani su u kinima i na Hrvatskoj radioteleviziji.“

Nakon što je film i tv seriju tada  uspio vidjeti rekordan broj gledatelja (67 posto samo na HRT-u!) tek su tada počeli problemi, marginaliziranje i omalovažavanje, prije svega redatelja – Jakova Sedlara. Ta bura koja se već u ono vrijeme  podigla nažalost traje i  do današnjih dana. Bivši komunisti, sitni udbaši, jadni novinarčići i ljudi ne čiste savjesti ne mogu mu oprostiti taj iznimno uspješan uradak. Po riječima autora, čak je i kardinal Josip Bozanić bio protiv filma, odnosno navodno je  izjavio,  i ne vidjevši film, (sic!), da se radi o „propagandi kojoj nije mjesto na televiziji!“

„U filmu igra niz glumačkih veličina, poput Ene Begović, (njezin zadnji film), Ive Gregurevića, Borisa Buzančića, Ivice Vidovića, Božidara Alića, Predraga Vušovića, Božidara Oreškovića, Danka Ljuštine… U filmu je jedino „loše“ što su prikazane činjenice, što je prikazan na istiniti način. Čak je prema  riječima Vlade Gotovca bio i preblag u odnosu na ono što se tada događalo u stvarnosti. Ali i tako prikazana umanjena okrutnost Titovih partizana, tzv. „antifašista“, bila je neprihvatljiva, jer oni još i danas tvrde da su na Bleiburgu ubijeni samo pripadnici ustaške vojske, što je dokazana laž. No, bez obzira i na to, nitko nije smio biti ubijen bez suda i suđenja, o čemu bivši partizani i ne govore. Ali, za njih i ove današnje novinske i ine „parazite“ ne vrijede činjenice, baš kao ni istina“ – tvrdi Sedlar.

No, da su u tom filmu partizani prikazani kao pozitivne osobe, koji ne proganjaju, muče i ubijaju ljude, takav bi se uradak vjerojatno svake godine barem dva puta „vrtio“ na HRT-u, a ovako i dalje nam ostaju (pri)glupe „sapunice“! T