Piše: Igor Koruga
Kao nesvakidašnji pijanist i izniman skladatelj, čiji ugled neprestano raste od suradnje s američkim saksofonistom, skladateljem, i glazbenim teoretičarom Steveom Colemanom (1956) tijekom devedesetih i saksofonistom i skladateljem Rudreshom Mahanthappom (1971) tijekom dvijetisućitih, sve do današnje suradnje s australskom kontrabasisticom i skladateljicom Lindom May Han Oh (1984) i američkim skladateljem, multiinstrumentalistom i dobitnikom Pulitzerove nagrade za glazbu Tyshawnom Soreyem (1980), Vijay Iyer (1971) nedvojbeno zauzima osebujan položaj u svijetu jazza. Iyerovo impresivno obrazovanje obuhvaća dodiplomske i poslijediplomske studije fizike i matematike kao i one doktorske, na području mikrostrukture osjećaja, makrostrukture u zvuku: utjelovljenja kognicije u zapadnoafričkoj i afroameričkoj glazbi. Formalno je učio svirati violinu, a samoukošću je došao do uzorne tehnike sviranja klavira i posve neovisne stvaralačke domišljatosti. Stilski se pak podjednako nadahnjivao improvizacijskim i skladateljskim tehnikama Theloniousa Monka (1917-1982), Dukea Ellingtona (1899-1974), Billa Evansa (1929-1980), Chicka Coreae (1941-2021) i Herbiea Hancocka (1940), ali i ovovremenim dosezima američkog pijanista, orguljaša i skladatelja Craiga Marvina Taborna (1970) te neo-soul, hip-hop i gospel pijanista i skladatelja Roberta Glaspera (1978). Stoga je njegov konačni glazbeni derivat moguće opisati kao impresivan, gust i buran, ispunjen vrtoglavim skalama i jukstapozicijama, iznenadnim prekidima i disonancama, poliritmičkim figurama i ostinatnim formama koje su, zahvaljujući kombinatorici velebnog uma, prijemčljive širo(ko)j publici.
Obrade najsitnijih detalja
U to su se mogli uvjeriti i svi oni koji su nabavili ulaznice za Iyerov koncert, održan u srijedu 28. listopada od 20 sati u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u okviru ciklusa Lisinski srijedom 26/27, na kojem je prema najavi američki pijanist indijskog podrijetla nastupio samostalno. Priredbu je započeo skladbama Taking Flight, s albuma Break Stuff iz 2015. godine, i Entrustment, budističkom molitvom s albuma Uneasy iz 2021. godine, u kojima je virtuozno obrađivao najsitnije glazbene detalje, uvijek u službi šire kompozicije, bez natruha razmetljivosti, ili egzibicionizma. Složenost njegovih sličnih obrazaca proizlazila je svakako iz osobnog znatiželjnog duha i želje da svoju igru približi čim većem broju posjetitelja, međutim, ponekad se ipak činilo da je njihov idejni uzorak bio melodijski nepotpun i krnj, poput nečitke matrice zamagljene dugim improvizacijskim studijima u kojima su se odveć miješali neobični konstruktivni elementi s običnim, ritualnim i u širem kontekstu neorganskim dijelovima. Divilo se dakle rijetkoj i ustrajnoj analitičkoj preciznosti i tehničkoj superiornosti američkog umjetnika, ali istovremeno se smatralo i to da je u njegovom nastupu barem u obrisima nedostajalo klasičnijeg jazz pristupa, senzualnosti i plastičnije komunikativnosti.
Vizionar vrijedan priznanja
Prema autorovim riječima izneseni je materijal bio ponajprije u službi znatnijeg cilja, ili znatno važnijeg za današnji svijet i rastući pokret mladih usmjeren protiv fašizma i ograničavanja sloboda, pa su u nastavku, u tobožnjem drugom dijelu koncerta, bile obrađene svima znane protestne pjesme, El pueblo unido jamás será vencido i Imagine, čileanskog skladatelja Sergija Ortege Alvarada (1938-2003) i karizmatičnog Beatlesa Johna Lennona (1940-1980). Izvedbe su u svom tematskom izlaganju svakako bile prožete dubljim emocijama, podrškom i suosjećajem, no nastavak, kao i ranije, nije bio namijenjen dijelu publike koji je očekivao melodičan jazz. Glazba je stoga i nadalje bila inovativna i diskretno ekscentrična, matematički i tehnički (pre)osmišljena, lišena rizika, ali oplemenjena sjajnim ritmičkim pulso(vi)m(a) i kategoričkim improvizacijskim duhom. Jedinstvenim protutežama lijeve i desne ruke bio je opisan i dodatak s kojim se svemu unatoč zaokružila vršna umjetnička vrijednost Iyerovog recitala. Nedvojbeno, dakle, Iyer je i na svom ponovnom zagrebačkom nastupu dokazao da se s punim pravom može smatrati ključnom figurom modernog jazza kao i vizionarom vrijednim priznanja i poštovanja umjetničke zajednice koja ga već tridesetak godina i kritički i kolegijalno srdačno podržava. T
