Također se postavlja pitanje: hoće li ove godine biti mimohoda hrvatskih branitelja, koji smo pokrenuli 2006.? Tada je moja malenkost u suradnji s kninskim braniteljima Tomislavom Čolakom i Mladenom Miloševićem, koji je najzaslužniji što imamo u ovom gradu nacionalni spomenik “Hrvatske pobjede Oluja 95.“, organizirala prvi mimohod branitelja. To smo uradili pod visokim pokroviteljstvom tadašnje ministrice branitelja Jadranke Kosor, a u glavnoj organizaciji UBIUDR Podravke, na čijem sam čelu bio. Tiskali smo i polijepili oko dvije tisuće plakata, ali na izričiti zahtjev pokroviteljice taj smo mimohod nažalost morali – otkazati
Napisao: Mladen Pavković
Središnja proslava Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja, odnosno obilježavanja Vojno-redarstvene operacije Oluja 95, koja se svake godine održava 5. kolovoza u Kninu, uvijek pobuđuje veliko zanimanje hrvatskih branitelja i stradalnika, ali i mnogih drugih građana.
S organizacijom ove proslave ima i relativno dosta nezadovoljstva. Naime, obično se prvi dio svečanosti, održava oko spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i vojskovođi dr. Franji Tuđmanu te kod legendarnog hrvatskog barjaka na Kninskoj tvrđavi. Tamo se najčešće okupi cijeli državni politički vrh ili bolje rečeno samo i isključivo odabrano društvo, jer to nije veliki prostor, pa mnogi koji bi i željeli ne mogu biti nazočni ovoj svečanosti.
Zatim se sve „prebacuje“ na također skučeni kninski središnji trg, kraj nacionalnog spomenika „Hrvatske pobjede Oluja 95“.
Centralni program
Međutim, naš je prijedlog i pitanje: zbog čega se „centralni“ program (pozdravni govori, glazbeni dio i drugo) ne održava na gradskom stadionu, gdje ima puno više mjesta, tim prije što su i prva obilježavanja bila tamo, poglavito u vrijeme dr. Franje Tuđmana?
Veličanstveni spomenik na trgu, dakako, ne treba zaobići, ali tamo se trebaju zapaliti svijeće i položiti vijenci u spomen na stradale u Oluji, ali i u Domovinskome ratu.
Također se postavlja pitanje: hoće li ove godine biti mimohoda hrvatskih branitelja, koji smo pokrenuli 2006.? Tada je moja malenkost u suradnji s kninskim braniteljima Tomislavom Čolakom i Mladenom Miloševićem, koji je najzaslužniji što imamo u ovom gradu nacionalni spomenik “Hrvatske pobjede Oluja 95.“, organizirala prvi mimohod branitelja. To smo uradili pod visokim pokroviteljstvom tadašnje ministrice branitelja Jadranke Kosor, a u glavnoj organizaciji UBIUDR Podravke, na čijem sam čelu bio. Tiskali smo i polijepili oko dvije tisuće plakata, ali na izričiti zahtjev pokroviteljice taj smo mimohod nažalost morali – otkazati. Razlog je bio dokumentarni film Jakova Sedlara – „Hrvatska, ljubavi moja“, kojeg smo naknadno uvrstili u program. Najavili smo da će biti premijerno prikazan u večernjim satima na Kninskoj tvrđavi. Film je bio posvećen generalu Anti Gotovini i Domovinskom ratu. Bili smo naivni. Činilo nam se da tu nema ništa spornog i da će svi to pljeskom dočekati. Vraga. U filmu se ne uzdiže tadašnja vlast Ive Sanadera, nego se je proziva zbog suradnje sa Haagom. Zbog toga nam Kosor, ali ni tadašnja gradonačelnica Knina Josipa Rimac nisu dozvolili da ga prikažemo, već su ga „zabranile“, iako su tvrdile da „nemaju pojima“ o nikakvom filmu. Imale su-itekako. A da stvarno ispadne kako tu nema nikakve zabrane, Kosor nam je otkazala pokroviteljstvo za taj prvi, dugo očekivani mimohod branitelja, iz „razloga“ da ćemo mimohod organizirati svake „okrugle“ obljetnice, npr. za petu, desetu… Međutim, već iduće godine mimohod je bez problema održan… Zadnjih godina ponovno je obustavljen, pa sugeriramo da se ove godine održi, jer nije bilo ljepšega nego kad su hrvatski branitelji i stradalnici iz cijele Hrvatske u koloni, dostojanstveno, s pregršt hrvatskih zastava, uz iznimno odobravanje građana, prolazili gradom.
Aktualni ministar
Inače, godinama smo Čolak, Milošević i ja tražili da se na Kninskoj tvrđavi pročitaju imena svih stradalih u Oluji. Ni to nije išlo lako.
U zadnje vrijeme ta se središnja proslava Dana pobjede u Kninu sve više pretvara u „promidžbu“ pojedinih političara, pa odaziv neprestano opada.
Aktualni ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved sve više potiče ideju da se ovaj blagdan ne proslavlja samo u ovom gradu, već diljem Hrvatske, što je dobro, ali teško ide.
Najveća proslava Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja obično je tamo gdje nastupa Marko Perković Thompson. On sa svojim domoljubnim pjesmama može okupiti deset puta više posjetitelja nego bilo koja kninska, nacionalna svečanost.
To je dobro, ali i vrijedno pitanja – zbog čega je to tako? Godinama! T
2 komentara
Uskoči u raspravudakle, štivopisac očito ne zna, jer bo nije na “ti” s poviešću, ili jednostavno ne želi znati, ili pak što je jošte gorje sviestno obmanjuje i hini čitateljstvo. znači, oluja nije bīla nikakova presudna i prekretnička bītka za hrvatsku, niti je knin tiekom nje bīł po ičemu poseban ter vriedan spomendanskoga okupljanja i mimohoda. dapače, upravo su u kninu početkom drugoga svjetskoga rata do 1943. prëd talijanskimi fašističkimi generali skupa mimohodile pavelićeve ustaške i đujićeve četničke postrojbe, združeno i bratski, naravno. dalje, hrvatska u stvarnosti nije oslobođena u oluji, nego joj je dobrahan dïł ozemlja, dotično iztočna slavonija i baranja, ostał izvan ozemaljskoga i ustavnopravnoga poredka/okvira sve do 1998. naslikavanje u kninu je bīlo potrëbno i nuđno prvenstveno udbaškim kradezenjaram okolo tuđmana, koji je tada jur dvignuł ruke od ikakove “lustracije” (ali i istinske “pomirbe”) ter je pragmatično hrvatsku prepustił snalažljivomu kadru staroga oznaša i masona “buzde” lončara. konačno, “gusar” je svakako bīł prekretnički i presudan za oslobođenje hrvatske, i nakon zaredanih porazov diljem slavonije na početku domovinskoga rata krvavih ranih devetdesetih, jedini ozbiljni izravni sukob HV-a i svega razpoloživoga što je srbija mogla tada suprotistaviti našoj hrvatskoj strani. uostalom, tko želi oddati počast i oddůžiti se istinskim hrvatskim braniteljem, taj bi se morał početi javno i odlučno zalagati za čišćenje “registra braniteljev” od UDBA-inih približno 400000 lažnjakov. sve ostalo su nebītne “trice i kučine”, uz dodatnu sramotu hrvatskoj nanošenu od strane udbaških lažnih generalov HV-a, plešuć “užička kola” uz povike “za otačbinu (srbiju)” u krugu starih prijateljev među “niškimi specijalci” u nišu.