Piše: Vjekoslav Krsnik
Postalo je već normalno i uobičajeno da svaki istup predsjednika Republike Zorana Milanovića predstavlja negaciju visoke funkcije koju već u drugom mandatu obnaša zahvaljujući sljepilu i neodgovornosti svakog birača koji mu je dao glas unatoč bezbrojnih dokaza da se radi prije svega o politički, ali i psihički neuračunljivoj osobi. Najnoviji ispad važno je naglasiti SDP-ovog da se ne kaže SKH-ovog odnosno komunističkog predsjednika Republike dogodio se ovih dana u Oklaju gdje je u Promini obilježena obljetnica stradanja 49 civila i 23 branitelja. Najvažnija činjenica tog obilježavanja jest da za taj zločin dosad nitko nije odgovarao, a predsjednik Republike umjesto da kritizira državne organe gonjenja zbog tog teškog propusta svojim ocjenama je praktički relativizirao taj zločin.
Izbjegavanje gole činjenice
Ključna izjava predsjednika Republike glasi “Nevolja nikad ne dolazi sama, to je točno, uvijek su u pratnji barem dvije ili tri budale i tu nastaju problemi. Problemi s kojima se ovaj kraj suočio 1993. slični su problemima s kojima su se susreli drugi krajevi u Hrvatskoj, to su mjesta gdje isto volim otići”, rekao je Milanović. Iako je bilo sasvim primjereno i štoviše obvezatno da ovom prilikom Zoran Milanović podsjeti na zločine koje je Hrvatska a ne samo ovaj kraj pretrpjela pod velikosrpskom agresijom odnosno u Srpsko-hrvatskom ratu kako ju je ocijenio Međunarodni sud pravde on je taj strašni zločin opisao kao nevolju koja ne dolazi sama jer su je izazvale “dvije tri budale”. I što je još gore takvu kvalifikaciju dao je i za druge slične velikosrpske zločine u Hrvatskoj, i tu nastaju problemi. Ako postoje problemi onda je najveći hrvatski politički problem ne samo Zoran Milanović nego i njegov tobože ljuti suparnik predsjednik Vlade Andrej Plenković, jer obojica sustavno izbjegavaju golu činjenicu da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, ili još preciznije nametnutog međudržavnog Srpsko-hrvatskog rata.
Nije rijetkost da koji put predsjednik Republike sam sebi skače u usta, pa je tako bilo i ovom prigodom. Izjavio je: “Naša politika je beskompromisna politika, ali samo kada su u pitanju ljudske vrijednosti i kada su u pitanju naši interesi”. Ako je ta njegova politika beskompromisna “ali samo kada su u pitanju ljudske vrijednosti i kada su u pitanju naši interesi” kako je mogao izjaviti takvu glupost da se u slučaju tragičnog i okrutnog ubojstva u Promini, ali i drugdje u Hrvatskoj radilo o nevolji koju je prouzročilo nekoliko budala. Te njegove budale provodile su politiku uperenu protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države što su “ljudske vrijednosti” i “naši interesi” koje bi kao predsjednik države dakle
kao najviši hrvatski političar Zoran Milanović trebao bez ustupaka zastupati. Ali kao što je svojedobno izjavio da je “Hrvatska slučajna država” po čemu je on njezin “slučajni predsjednik” on ni nakon više od šest godina na njezinom čelu ne želi prihvatiti povjesnu činjenicu da je narod i država kojoj j na čelu bila žrtva agresije druge države dakle Srbije kako je to potvrđeno u međunarodnoj zajednici ne samo ocjenom Međunarodnog suda pravde.
Manja Srbija
Postavlja se pitanje je li Zoran Milanović takvim izjavama provodi nacionalnu politiku ili je on kao i predsjednik Vlade Andrej Plenković u funkciji neke drukčije političke agende koja ne odgovara hrvatskim nacionalnim interesima. Odgovor je vrlo jasan i jednostavan i jesan i drugi poslušno provode politiku Europske unije odnosno birokratskog aparata koncentriranog u Bruxellesu koji uporno, “što košta sa košta” zagovara politiku stvaranja Zapadnog Balkana kao političke konstrukcije koja bi zamijenila propalu komunističku jugoslavensku federaciju. U toj konstrukciji Hrvatska je dobila važnu ulogu iako se članstvom prvo u NATO-u, a potom i u Europskoj uniji otrgnula od tzv. Zapadnog Balkana kojemu kulturološki i povijesno nikad nije ni pripadala. Takvu bi “beskompromisnu politiku” za razliku od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića trebao provoditi predsjednik države Zoran Milanović jer je intencija Europske unije pod pritiskom francuske i njemačke politike na Balkanu da se Hrvatsku prisili na “kompromisnu politiku” kako bi se pogodovalo Srbiji koja je gubitkom Kosova od Velike Srbije svedena na “Manju Srbiju”. T
