O meni je snimljen je i jedan video uradak, ponovljena je teza o mojoj suradnji sa srpskim službama uz to lažno su me optužili da sam napisao da je Milomir Marić dao za hrvatsku stvar više od svih branitelja. Kretenski podlo. Tupavije od svih Margetićevih laži. Istine radi konstatirao sam da je najpoznatiji beogradski novinar dao za hrvatsku stvar više od mnogih koji nose majice HOS-a, a u HOS-u nisu bili kao primjerice Dražen Keleminec, koji te majice ne skida
Napisao: Dražen Stjepandić
„Ima jedan vučjak
Misli da je jak
Nema jedno uho
Nema jedno oko
Na jednu nogu šepa
Nema pola repa
Stalno, stalno laje
Ne prestaje…“
Ovo su stihovi su iz pjesme „Vučiću, kučiću“. Pjesmu sam napisao tijekom pretprošlog ljeta. Prvu verziju sam snimio s Milanom Sladonjom kod njega u kućnom studiju na Trešnjevci. Snimak sam poslao Severininu menadžeru Tomici Petroviću. Mislio sam da bi u Severininoj izvedbi imala daleko veći domet.
„Uh koja teška rokačina“, bila je njegova prva reakcija. Tomica je nekada vodio festival alternativnog rocka „Fiju-briju“, s tada mladim polupoznatim bendovima kao „Majke“ i „Hladno pivo“, uz još neke nestale, punio je veliki Dom sportova, do izgradnje Arene najveći koncertni prostor u Zagrebu. Vodio je klub Jabuka i diskografsku etiketu „Jabukaton“. No, od tih devedesetih proteklo je mnogo vode ispod mostova preko Save. Odavno je već Severinin menadžer. Ne vjerujem da rokačina njemu smeta, ali takav aranžman ne uklapa se u Severinin stil.
„Jesam poslao sam im pjesmu i nisu se javili, kad ih nešto zanima obično se jave“, čuo sam od njega. Daleko više me začudilo što netko drugi u Hrvatskoj nije želio pustiti pjesmu. Vučić je stalno, kao neki susjed prznica, preko tarabe dobacivao primjedbe na ovu stranu. Iritiran njegovim mahom neutemeljenim i zlonamjernim porukama, prizivanjem atmosfere devedestih dobih inspiraciju za ovu pjesmu. U vrijeme njena nastanka još se nije dogodila tragedija zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu kad je poginulo šesnaest ljudi. Nije bilo studenata blokadera i masovnih prosvjednih okupljanja. Obojene revolucije, kako je to Vučić obično nazivao. Pošto je krenulo događanje studenata i naroda povukoh ručnu. Mislio sam gotov je, nije mi bilo zanimljivo pjevati nad čovjekom na podu.
Šaljivo i satirično
No, preživio je on događanja studenata i naroda. Baš kako pjesma pjeva „nema oko, uho, šepa, nema pola repa“, ali dalje je na vlasti, pa sam se ponovno pozabavio sa svojom po meni šaljivom i satiričnom skladbom. Popravio sam vokal, Tihomir Borošak autor je novoga instrumentalno raznovrsnijeg aranžmana. Ponovno sam pokušao izaći u javnost. Jedini je o pjesmi nešto napisao Radio Zadar, ali nisu pustili pjesmu odnosno link na audio snimak
Nagnalo me to da probam u Srbiji, antivučićevski pokret do tada nije imao autentičnu zvučnu sliku. Puštali su pjesme, ali nisam znao za neku direktno nastalu i posvećenu pobuni koja još traje. „Zar studenti u blokadi nemaju svoje bendove?“, da parafraziram Miroslava Rusa i njegovu „Rođen u Zagrebu“. Proslijedio sam i njemu link. „Baš sam se nasmijao“, čuo sam od njega, ali nekadašnji kralj lansiranja pjesama preko radio valova reče da više nema više nikakvog utjecaja u tome mediju.
Potražio sam neki kontakt s one strane. Slao sam link na audio snimak druge verzije nekim organizacijama. Nisam dobio neku povratnu reakciju. Neki s vezama tamo daleko tražili su i sliku, a drugi što su mi htjeli pomoći od tamo dobiše poruku: „Ma kad to ustaša peva…“
Krenuli smo snimati spot baš na samu godišnjicu tragedije. Zagrebački studenti su dali podršku kolegama u susjedstvu. „“Jedna godina, nula odgovornosti” u organizaciji studenata Fakulteta političkih znanosti održan je u subotu 1. studenoga s početkom u 11:30. ispred Ambasade Republike Srbije na Slavujevcu 24. Po procjeni policije okupilo se preko dvije stotine građana, mahom studenata. U rukama su imali plakate s imenima poginulih u Novom Sadu, a mogle su se vidjeti i ove parole: “Tišina vrišti”, “Ona se budi”, “Korupcija ubija”, „Vučiću kučiću“ …“ Tu parolu sam držao ja.
„Na Tuškancu, rezidencijelnom dijelu Zagreba, održana je 16-minutna šutnja – koja je počela u 11.52, u momentu kad se prije godinu desila tragedija u Novom Sadu…“, na portalu Tjedno objavio sam vijest. Pokušao sam tako stupiti u kontakt s blokaderima, od kojih se mnogi navodno kriju po Hrvatskoj. Jedna od organizatorica studentica Fakulteta političkih znanosti dala mi je broj mobitela i kasnije na moje pozive javila jednom i nikada više.
Sukob s Margetićem
U to vrijeme sam još nisam bio u ratu s Domagojem Margetićem. Od vremena kad smo se upoznali prešao je na pravoslavlje i na razne načine opredijelio se za Srbe i Srbiju, a Vučić mu je kao i Severini zabranio prelazak srbijanske granice. Prvi put kad sam ga zvao zbog pjesme javio se i obećao mi da će me nazvati s drugog mobitela. Kakav drugi mobitel, kakvi bakrači. Slao sam mu pjesmu i preko njegova trenutno najbližeg poslovnog partnera i kao da nisam.
Nije dobro s pjesmom navaljivati, u međuvremenu otisnut mi je roman „Biserna dagnja“ uz stalni posao u banci, vođenje portala, zdravstvene probleme posvetio sam se promoviranju moje najnovije knjige, ali ako bi se ukazala prilika nisam zaboravio ni novu pjesmu. Sjedio sam tako na piću s Ivicom Filipovićem, Marginim starim znancem i on ga je baš nazvao. Prije nego su prekinuli vezu zatražio sam da mu nešto kažem. Nije želio samnom razgovarati uz jako ružnu poruku koju mi je prenio Ivica Filipović. Nisam nešto bio iznenađen, čuo sam što je ponovno seruckao o meni, ali u tome trenu odlučih uzvratiti. U to vrijeme zbog Sarajevskog safarija o Margetiću pisali i svjetski mediji. Nikako nije bio povoljan trenutak, pisati protiv njega kao prvo značilo je biti za Vučića, pokojna majka me davno molila da ga ne diram, zbog njenih bliskih odnosa s njegovom bakom, pisao sam o tome, ipak, nisam mogao ne reagirati na uvredu, objavio sam prvi članak „Margetić pokrao Dodikovu skupocjenu zbirku umjetnina.“ Naišao je na dobar odjek, mnogo toga navedenoga ljudima nije nepoznato. Prvi ga je prenio Maxportal Marka Markovića, a zatim su se dijelovi pojavili u jako utjecajnim beogradskim medijskim kućama: “Politika”, „Pink“, „Kurir“, „B92“, „Informer“ „Beograd danas“… u par dana njih sedamnaest je preuzelo moje tvrdnje uz navođenje mene kao novinara i portala „Tjedno“ kao izvora. Vučićevi mediji su ga orkestrirano napali branio se Margetić etiketirajući me ustašom, aktivistom A-HSP-a, a samo par dana prije toga na sred Jelačić placa Dražen Keleminec, predsjednik te strančice, me pred brojnim svjedocima nazvao četnikom. No, to nije snimljeno i objavljeno, a Margetićeve optužbe jesu i s njima su me dočekali u Beogradu kad sam gostovao kod Milomira Marića u programu „Dan na dan“.
Podle laži
Po povratku u Zagreb na društvenim mrežama, profilima podrške Karolini Vidović Krišto i Marku Juriču objavilo se pitanje jesam li srpski špijun? Dobro znam kako Jurič cenzurira komentare, ali samo one negativne o sebi, nije to moglo biti bez njegova odobrenja. Zanimljivo isti sadržaj se pojavio i fejsu u Srbiji ne samo na stranici podrške Milanu St. Protiću. Koja kombinacija Hrvatina Jurič i St. Protić. O meni je snimljen je i jedan video uradak, ponovljena je teza o mojoj suradnji sa srpskim službama uz to lažno su me optužili da sam napisao da je Milomir Marić dao za hrvatsku stvar više od svih branitelja. Kretenski podlo. Tupavije od svih Margetićevih laži. Istine radi konstatirao sam da je najpoznatiji beogradski novinar dao za hrvatsku stvar više od mnogih koji nose majice HOS-a, a u HOS-u nisu bili kao primjerice Dražen Keleminec, koji te majice ne skida. Ukupno je na bojištu je bio možda u kratkoj posjeti. Nije ga obvezivalo ono što mora vojnik. Za vrijeme rata bio je rezervni policajac u Koprivnici, a zamalo na isti način braniteljski status stjecale su razne tajnice po zapovjedništvima daleko od bojišnice. Krenuo sam sa satiričkom aluzijom na Vučića, a dogurao do četnika i srpskog špijuna s ove strane granice, a s one ako mlade Vučićeve protivnike, najzdraviji i perspektivniji dio naroda, nazivaju ustašama, što tek mogu misliti o meni.
Poslije svega toga doveo sam pjesmu u nepovoljnu situaciju, eventualna publika mi ne bi vjerovala. “Publika ti mora vjerovati kad se pojaviš s nekom pjesmom“, nekada davno izjavio mi je pokojni Dino Dvornik. Donekle se slažem s njim u suprotnom „Umirem sto puta dnevno“ u izvedbi Tonija Cetinskog ne bi bila veliki hit.
„Gdje ja pripadam?“, pjevao je Parni valjak. I kad bi me netko pustio publika bi se to zapitala pitanje je kako bi reagirala.
No, nekada se stvari nastave rješavati same. Fredi je montirao spot. Odradio je ono za što sam mu platio prije nego što će me lažno proglasiti suradnika Vučićevih službi Margetić, Vidović Krišto, Jurić, St. Protić i oni neki nepotpisani.
Kakav buran predživot ove pjesme. Što će tek biti kad se „Vučiću, kučiću“ dobije pravu priliku i zavrti se?
VIDEO MOŽETE POGLEDATI OVDJE:
https://www.youtube.com/results?search_query=dra%C5%BEen+stjepandi%C4%87%2C+Vu%C4%8Di%C4%87u%2C+ku%C4%8Di%C4%87u
T
