Piše: Vjekoslav Krsnik
U prijelomno doba stvaranja novog globalnog političkog poretka zbog novog pozicioniranja vodećih svjetskih sila te nakon što je Daytonskim sporazumom praktički završio raspad komunističke Jugoslavije Europska unija kao jedan od važnijih ali oslabljenih globalnih čimbenika, i dalje ustrajava na konceptu stvaranja tzv. Zapadnog Balkana. To bi trebala biti neka nova asocijacija na turbulentnom Balkanu koji je u posljednjih stotinjak godina predstavljao glavno poprište sukoba europskih sila za političku prevlast na tom turbulentnom dijelu europskog kontinenta.
Regionalna suradnja
Već dvadesetak godina od Prvog samita Europske unije i država nastalih raspadom Jugoslavije koji je održan 2000. godine u Zagrebu traju objektivno govoreći uzaludni pokušaji da se nakon Slovenije i Hrvatske učini konkretni korak u uključivanju u tzv. Zapadni Balkan, preostalih država nastalih raspadom komunističke Jugoslavije. Početak tog procesa datira iz studenoga 2020. godine kad je u Zagrebu održan prvi susret čelnika Europske unije s tada pet balkanskih država, Albanijom, SR Jugoslavijom (Srbija i Crna Gora), Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Slovenijom. Tada još nije postajao kao pojam Zapadni Balkan, a što je još važnije Slovenija je na tom skupu sudjelovala na nižoj razini s ministrom vanjskih poslova da bi se kasnije jednostavno isključila iz projekta. U Deklaraciji Zagrebačkog samita između ostalog se ističe: “Demokracija, pomirba i regionalna suradnja s jedne strane, te približavanje svake od ovih zemalja Europskoj uniji s druge strane, čine jedinstvenu cjelinu… Od sada šefovi država i Vlada pet zemalja na koje se proces odnosi obvezuju se da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova, posebice radi jačanja sudstva i njegove neovisne borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije, pranja novca, ilegalnog useljavanja, trgovine ljudima i svakog drugog krijumčarenja. Ti sporazumi bit će ugrađeni u sporazume o stabilizaciji i približavanju kako se oni budu sklapali s Europskom unijom… Približavanje Europskoj uniji ići će u korak s tim procesom razvitka regionalne suradnje…” Tako je to bilo na početku približavanja zemalja bivše Jugoslavije Europskoj uniji, pa su poslije toga održani samiti EU-Zapadni Balkan u Solunu 2003., Sofiji 2018., Zagrebu u doba pandemije 2020. godine na kojima je ponovno potvrđena europska perspektiva regije, pri čemu su lideri zemalja Zapadnog Balkana potvrdili posvećenost “europskoj perspektivi kao svom strateškom izboru”. Iako je članica Europske unije postala 2013. godine Hrvatska se za razliku od Slovenije nije izdvojila iz ovog projekta nego je u njemu ostala s posebnim ciljem da bude, osobito prema Srbiji, predvodnik tog procesa. U tom smislu trebao je poslužiti prvi službeni posjet premijera Andreja Plenkovića Beogradu pri ćemu je, s pozicije obrane hrvatskih nacionalnih interesa skandalozno da je premijer Plenković iz službenog programa susreta s Aleksandrom Vučićem izbacio pitanje nestalih civila i branitelja. Zbog pandemije taj je posjet otkazan. Srbija je nastavila svoju politiku prema Europskoj uniji ignorirajući svoje obveze u pristupnim pregovorima, unatoč brojnim pokušajima da ju se raznim inicijativama poput Berlinskog procesa, Jugosfere, Brdo Brijuni privoli na suradnju u kojoj je nju jedino zanimalo povlačenje eura iz fondova Europske unije namijenjenih pristupnim pregovorima.
Vučićevi batinaši
Nakon četvrt stoljeća pregovaranja i diplomatskih napora Europska unija je konačno shvatila da ju vladajuća garnitura Srbije “vuče za nos”. Zato samit Europske unije sa zemljama Zapadnog Balkana u koji je “via facti” ugurana i Hrvatska, što je valjda dio Plenkovićevog obećanja da će nakon HDZ-a “promijeniti Hrvatsku” ne samo da nije završio usvajanjem zajedničke deklaracije kako je to bilo u prethodnim susretima, nego se Aleksandar Vučić pobrinuo da pošalje svoje batinaše kako bi izazvali nered na samitu. To je naravno spriječeno, ali je konačno postalo jasno da ovakvoj Srbiji uopće nije stalo do Europske unije te da je njezin strateški partner Putinova Rusija, ali i Kina. Europska unija još uvijek nije shvatila suštinu srbijanskog položaja u zapadnjačkoj Europi, kao ni glavni alat kojim se koristi država Srbija, ali i velikim dijelom srpski narod. Prije svega svaki pokušaj da se Srbija približi Zapadnoj Europi drastično je zaustavljen, a najbolji primjer je bilo u novije doba ubojstvo premijera Zorana Đinđića. S druge strane glavni alat srbijanske diplomacije i komunikacije sa svijetom sadržan je u definiciji akademika Srpske akademije nauka i umetnosti Dobriuce Ćosuća o laži kao instrumentu i karakteristici srpskog naroda:„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes.“
Takva Srbija je glavni razlog što prvi put od 2000. godine na samitu EU-Zapadni Balkan u Tivtu nije usvojena zajednička deklaracija. U Bruxellesu su konačno shvatili da zemlje Zapadnog Balkana imaju različiti nivo napretka prema Europskoj uniji, ali i sve izraženije razlike u stavovima o reformama i procesu pristupanja. Srbiji je tako upućeno upozorenje, a to je uslijedilo nakon prihvaćanja izvješća posebnog izvjestitelja za Srbiju u Europskom parlamentu Tonina Picule, da u roku od šest mjeseci uskladi svoju politiku sa Europskom unijom kako bi se odmrzla sredstva koja su joj namijenjena iz europskih fondova. Budući da se Srbija i Aleksandar Vučić nalaze pred izborima malo je vjerojatno da će se to dogoditi. Diplomatska muljanja i laži Beograda više ne mogu uvjeriti Bruxelles da je Srbija spremna na zaokret nakon što već četiri godine nije otvorila ni jedno pregovaračko poglavlje. S takvom Srbijom briselski projekt tzv. Zapadnog Balkana jednostavno je doživio neuspjeh, pa se samit u Tivtu sveo na podršku Crnoj Gori koja je već članica NATO-a da se kao bivša republika komunističke Jugoslavije uz Sloveniju i Hrvatsku uključi u članstvo Europske unije.
Budući da je Crna Gora u Tivtu dobila potporu za brži ulazak u Europsku uniju, predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković iznio je uvjete koje Podgorica treba ispuniti da bi se priključila članstvu. To su u stvari uvjeti koji su naslijeđeni iz crnogorske agresije na hrvatski jug. U tih osam Plenklovićevih uvjeta spadaju obeštećenje logoraša, sudbina 14 nestalih iz Domovinskog rata, procesuiranje ratnih zločina počinjenih u velikosrpskoj agresiji, rješenje imovinsko-pravnih pitanja hrvatskih obitelji u Crnoj Gori, sporna ploča u Morinju gdje su bili zatvoreni hrvatski zarobljenici, pitanje imena bazena u Kotoru, povratak školskog broda Jadran i pokretanje pregovora o granici u Bokotorskom zaljevu. Premijer Plenković je pritom zaboravio na još jedan uvjet, a to je povlačenje rezolucije o Jasenovcu koja je usvojena u crnogorskoj skupštini kojom predsjeda zastupnik velikosrpske politike u crnogorskoj politici Andrija Mandić. On je s još dvojicom proglašen za persona non grata u Republici Hrvatskoj zbog izrazito negativnog djelovanja u crnogorsko-hrvatskim odnosima. Imajući tu činjenicu u vidu kao i značajan utjecaj velikosrpske politike Beograda u Crnoj Gori za Hrvatsku će biti izazovan test odlučnosti da ostane pri svojim izloženim uvjetima kako bi se Crnoj Gori otvorio put u članstvo Europske unije. T
