Piše: Mladen Pavković
Saborskim hodnicima ponovno odjekuju političke rasprave o novim zakonskim paketima. Govori se o desecima eura dodatka za borbene sektore. Raspravlja se o ispravcima vojnih mirovina. U isto vrijeme, na vidjelo izlazi duboka nepravda. Ona je bolna i stara trideset godina. Hrvatska se ponovno dijeli. Ovaj put podjela nije na one koji su bili spremni dati život i na one koji nisu. Dijelimo se na one koji su od sustava dobili sigurnost i na one koji nakon skidanja odore nisu dobili ništa. Oni nisu ništa ni tražili.
Stvoren je opasan i duboko nepravedan sustav vrijednosti. Tisuće radno sposobnih i mladih ljudi sustav je još u ratu naprosto “otjerao” u prijevremene vojne mirovine. Te mirovine od prvoga dana nisu bile dostatne za dostojanstven život. Država ih nije uključila u društvo. Nije iskoristila njihov potencijal za obnovu zemlje. Umirovila ih je. Prepustila ih je političkim igrama. Danas se te mirovine pokušavaju površno popraviti. To vrijedi i za vojsku i za policiju. Istovremeno se ignorira najglasnija tišina Domovinskog rata. Zaboravlja se sudbina ljudi koji su odložili puške i vratili se na svoja radna mjesta. To su učinili odmah nakon Sarajevskog primirja 1992, kao i nakon konačnih operacija 1995. godine.
Policajci prvi na braniku
Povijesna je činjenica da su policajci bili stvarna prva linija obrane domovine. Oni su stali na branik kada je trebalo najviše. Vojska tada još nije postojala. Policijske snage jedine su imale obuku i ustroj. Jedine su imale zakonsko oružje za otpor. Nasuprot njima, tisuće običnih ljudi na bojište je odlazilo bez ikakvih priprema. Išli su goloruki. Često su nosili lovačke puške. Koristili su oružje koje su sami kupovali i plaćali vlastitim novcem. Nakon 1992. došlo je do stabilizacije bojišnice. Teret rata tada su preuzele uglavnom profesionalne vojne i policijske postrojbe. Ogroman broj dotadašnjih branitelja otpušten je iz vojske. Vraćeni su u civilni život.
Nakon svih ovih upravnih zavrzlama, na red mora doći i tema državnih odličja. Ona savršeno oslikava sav besmisao sustava. Pojedinci na prsima nose previše ordenja i medalja. Ona im doslovno ne mogu stati na odore. Inzistira se na zaslugama onih u uredima. Stvarni i istaknuti ratnici s prve crte često nemaju gotovo nijedno. Sustav je i tu zakazao. Priznanja su se dijelila po političkim i uredskim vezama. Oni najzaslužniji ostali su nevidljivi.(Svaka čast iznimkama).
Krajnje je vrijeme da se javno otvori i pitanje dezertera. O toj sramoti političke elite šute već desetljećima. Stvarni domoljubi krvarili su u blatnjavim rovovima. Za to vrijeme, kukavice i dezerteri pobjegli su na sigurno. Sakrili su se u inozemstvu ili po dubokoj pozadini. Mnogi od njih danas drže visoke položaje u društvu. Imaju moć i kapital. Sustav ih nikada nije kaznio. Umjesto osude, dobili su priliku krojiti sudbinu države koju su kukavički napustili. (Svaka čast iznimkama). To je pljusak u lice svakom čovjeku koji je časno nosio hrvatsku odoru.
Stvorili su državu
Istinski su branitelji proveli ključne godine u rovovima. Stvorili su državu. Danas u svojim novčanicima nemaju nikakve dodatke, ako kao što rekosmo nisu među stradalnicima. Nemaju posebne statuse. Nemaju povlastice. Nemaju novčanu naknadu. Mnogi od njih imaju samo Spomenicu Domovinskog rata na zidu. Imaju i uništeno zdravlje. Sustav stvara stotine umjetnih podjela i propisa. Ljudi se dijele na borbeni i neborbeni sektor. Traže se dragovoljci s točno 100 dana. Kažnjavaju se oni nesretnici koji su imali “tek” 99 dana do povijesnog 15. siječnja 1992. Pravi ratnici cijelo to vrijeme ostaju zakinuti, ako su otišli, kako rekosmo, na svoja radna i ina mjesta.
Svođenje ratnog doprinosa na puku administraciju otišlo je predaleko. Pravo na priznanje i dostojanstvo mjeri se isključivo papirima ili ranjavanjem. No, u ratu su svi stavili glavu u torbu. Netko je prošao kroz pakao najtežih bojišta. Imao je puku sreću da ga ne pogodi metak. Nije ga okrznula granata. Taj čovjek je danas za državu građanin „drugog reda“ ako je nastavio raditi. Ako ima invaliditet manji od 20 posto, on za sustav ne postoji.
Najvažnija i jedina prava istina vezana je uz početak rata. Službeni podaci pokazuju da je tijekom ključne 1991. Hrvatsku branilo točno 263.099 branitelja. Da je Hrvatska tada izgubila rat, izgubila bi sve. Bili smo u prilici da izgubimo državu. Ti ljudi ne bi izgubili samo pravo na priznanja i mirovine. Izgubili bi vlastite živote. Opasnost je bila potpuna. Bila je jednaka za sve koji su tada stali na branik domovine.
Nakon svih ovih rasprava unutar države, na red mora doći i ono najteže pitanje. Ono se u Saboru prešućuje. Zašto nalogodavci i pokretači ovog rata nikada neće biti kažnjeni? Oni su krivi za uništene živote i golemu materijalnu štetu. Obitelji žrtava i branitelji i dalje čekaju pravdu. U Srbiji i Republici Srpskoj ti isti ratni zločinci danas žive kao narodni heroji. Po njima se nazivaju ulice i trgovi. Tromost međunarodnih sudova učinila je svoje. Politička kalkuliranja donijela su nepravdu. Oni koji su posijali smrt prošli su bez stvarne kazne. Teret posljedica prepušten je onima koji su se branili.
Nisu dočekali pravdu
U Popis branitelja u konačnici je upisano više od pola milijuna imena. No, stvarnost na terenu danas je drugačija. Relativno velik dio tih ljudi u međuvremenu je već umro. Nikada nisu dočekali ni pravdu ni dostojanstvenu starost. Unatoč tome, pojedini politički moćnici i dalje koriste branitelje za prikupljanje jeftinih bodova. Uvode sitne povlastice. Potiču nove podjele među živima. Krajnje je vrijeme da se javno i oštro progovori o nepravdi prema onima koji su državu stvorili. Oni od nje nisu tražili ništa osim prava na rad i dostojanstvo. Sustav prepoznaje samo upravne kvote i postotke. Zaboravlja ljude koji su bez računice dali sve. Takav sustav zapravo pljuje u lice vlastitim temeljima. T
