Plenkovićeva Vlada uz pomoć svog ministra Tome Medveda odbila prijedlog Udruge Macelj 1945. da se donese Zakon o osnivanju Spomen-područja Macelj, kako bi se nastavila istraživanja i otkapanja tog najvećeg stratišta u Hrvatskoj. S takvom odlukom Plenkovićeva Vlada svrstala se je uz najtvrđu hrvatsku ljevicu
Poznato je da je moj otac bio antifašista i antinacista, ali je i imao jedan puno veći grijeh. Borio se je za pravdu prema Hrvatskoj i Hrvatima. Želio je pravedne hrvatske granice, hrvatsku samostalnost u odlučivanju o svojoj sudbini, poštivanje naše vjere, istinu o našoj povijesti. Želio je hrvatski suverenitet nad svojom državom i narodom. Bilo je to u suprotnosti s Komunističkom partijom čiji je jedini cilj bila Jugoslavija na štetu Hrvatske. Svoj život, svih osamdeset godina, borim se pronaći očev grob kako bi se na njemu mogao pomoliti i zapaliti svijeću. Naravno, uzalud, jer komunisti kada ubijaju znadu dobro sakriti krvave tragove
Rargovarao: Mladen PAVKOVIĆ
Prof. dr.sc. Andrija Hebrang je svoj život, uz ostalo, ugradio u „raskrinkavanje“ komunističkog režima, kojeg je predvodio Josip Broz Tito, koji mu je ubio i oca, a za kojeg još danas ne zna gdje je pokopan. Među prvima se uključio u stvaranje hrvatske države, bio je dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a u politici je obavljao niz značajnih funkcija. Nu, malo je poznato da je inicijator osnivanja i Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH, koja je doduše kratko, ali uspješno djelovala.
U razgovoru s dr. Hebrangom ovog smo puta težište bacili upravo na ovu temu, na žrtve komunističkog režima, od kojih mnoge nikada neće biti ni dostojno pokopane.
Pa, kad smo ga pitali, kako je nastao Ured, odnosno Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava rekao je:
– Ured je nastao na moj prijedlog. najprije Vladi RH, a zatim i Hrvatskom saboru- istaknuo je i nastavio: Na pokretanje osnivanja Ureda, odnosno Komisije potakla me je spoznaja da u četvrt stoljeća postojanja naše neovisne Hrvatske nije još otkopano ni 1 promil skrivenih grobišta u kojima su pokopane žrtve komunizma pobijene nakon završetka 2. svjetskog rata. Bila je to posljedica preuzimanja vlasti od strane potomaka komunizma, dakle izabranih političara u državni vrh čiji je prvi zadatak bio zaštiti svoje roditelje od optužbi za te zločine. S vremenom sam shvatio da je jedan od temeljnih ciljeva njihova preuzimanja vlasti nakon 2.000. godine upravo zaštita svojih predaka. Zbog toga su skrenuli suverenističku politiku u mutne vode, neoliberalizma i lažnog globalizma, gdje sve postaje relativno, ako može njih održati na vlasti. Prva Komisija koja je proučavala komunističke zločine osnovana je 1991. godine. Njezin rad bio je opstruiran političkim metodama koje tada nismo primjećivali, jer smo se bavili obranom države od srpsko-crnogorske agresije. Polako su gasili funkciju Komisije tako da ona na kraju nikada nije imala priliku svoje rezultate prikazati pred Saborom. U organizaciji te Komisije iskopana su 1.163 posmrtna ostatka u gori Macelj, tom velikom stratištu hrvatskog naroda. Vlast ih je potpuno zatajila. Ti su posmrtni ostaci utrpani u crne vreće i ostavljene na tavanu Sudske medicine Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Kao profesor tog fakulteta nikada nisam čuo da te kosti postoje, a to nisu znale ni moje kolege. Mlada generacija komunističkih potomaka, koja vlada Hrvatskom još i danas, majstorski je režirala još jedan zaborav.
Dostojanstven pokop
Kad ste saznali za te vreće, na tavanu?
-Za te kosti na tavanu u vrećama za smeće doznali smo tek petnaest godina kasnije. Što komunistima znači smrt 1163 nevina čovjeka, ubijena bez suda? Bojali su se da bi njihovi posmrtni ostaci provocirali daljnja iskapanja, pa su ih zatajili! Čim smo ih otkrili, organizirali smo preko Udruge Macelj 1945 njihov dostojanstveni pokop. Dobrovoljnim akcijama sagradili smo zavjetnu crkvu Muke Isusove podno Maceljske gore u selu Fruki. Nakon svih opstrukcija, uspjeli smo 22. listopada 2005. godine organizirati najveći masovni pokop pobijenih Hrvata komunističkih žrtava. Napravili smo i Križni put i napravili Spomen sobu. Mislili smo da će to biti početak daljnjih iskapanja maceljskih grobišta, a onda smo utvrdili da je tu tajno zakopano oko 13.000 žrtava. Međutim otpor vladajućih doveli su do novog zaborava. Žalosno je da je i ova Plenkovićeva Vlada uz pomoć svog ministra Tome Medveda odbila prijedlog Udruge Macelj 1945. da se donese Zakon o osnivanju Spomen-područja Macelj, kako bi se nastavila istraživanja i otkapanja tog najvećeg stratišta u Hrvatskoj. S takvom odlukom Plenkovićeva Vlada svrstala se je uz najtvrđu hrvatsku ljevicu. Kada sam vidio da je prvi cilj vladanja ljevice sakriti tajnu svojih očeva, odlučio sam predložiti osnivanje Ureda čiji bi zadatak bio nastaviti otkapanja i dostojanstveno zbrinjavanje posmrtnih ostataka svih komunističkih žrtava. Ali ne sporadično, kao danas, nego sustavno, paralelno u svim županijama. Plan je bio otkopati sve poznate lokalitete u roku od pet godina. Mislio sam da kao tadašnji potpredsjednik Vlade to mogu organizirati.
Međutim, gospodine Hebrang, prijedlog za osnivanje Ureda, odnosno Komisije, predali ste 2008. No, koliko nam je znano, otpori donošenju Zakona o osnivanju Ureda bili su veliki. Čini nam se da ga nije želio nitko osim dijela HDZ-a i HSS-a….
-Da, najveće otpore u Vladi tada je davao potpredsjednik iz redova nacionalnih manjina Slobodan Uzelac. Odlučno je odbijao da se u nazivu Ureda naznači da se radi o žrtvama komunističkih zločina. Tražio je da u nazivu ostane samo žrtve zločina, bez naznake tko ih je počinio. Uzalud sam uvjeravao Vladu da se Zakon ne odnosi na zločine pljačkaša banaka i blagajni, jer ti počinitelji zločina već imaju status reguliran drugim zakonima. Lobirao sam u Saboru gdje su najveći protivnici Prijedloga Zakona bili zastupnici SDP-a. Sve je trajalo tri godine, kada je Zakon odjednom izglasan u Saboru 2011. i to jednoglasno! Predsjednik Kluba zastupnika SDP-a Zoran Milanović je prihvatio Zakon. Odmah sam znao i zašto. Naime, te godine dolazili su parlamentarni izbori i bilo je jasno da će SDP s partnerima pobijediti. To im nije bilo teško, jer je pokrenuta istraga protiv HDZ-a zbog Sanaderovih postupaka i to protiv HDZ-a, kao pravne osobe. Tadašnji aktivist EU Hannes Svoboda rekao je da je to prvi put u EU da se pokreće istraga protiv jedne stranke. Jasno je bilo da stranka protiv koje se vodi istraga ne može pobijediti. Čim je pobijedio i došao na vlast, Milanović je ukinuo Ured. Prosvjedovali su biskupska konferencija i g. Joseph Daul, tada predsjednik najveće stranke u EU Parlamentu. Kao predsjednik Savjeta Ureda pisao sam Milanoviću nekoliko dopisa. Naravno, ni na jedno od ovih pisma nije odgovorio i Ured je ukinut. Poput Račana 2000. i on je daljnja iskapanja skrivenih grobišta premjestio u Ministarstvo branitelja, gdje je i danas. Bilo je to u suprotnosti sa preporukama EU da se takva iskapanja ne mogu odvijati u organizaciji vladinih institucija jer je sigurno da će biti politizirana. To su pobjednici iz SDP-a dokazali jer su daljnja iskapanja povjerili Ivanu Grujiću, koji je po vlastitom priznaju bio pukovnik zloglasne Udbe, koja je i provodila ove zločine. Dali su lisici da čuva kokoši. Rezultat njegova rada bio je sukladan očekivanjima a to je zataškavanje cijele problematike. Sljedeći mandat je dobio Andrej Plenković koji je odbio ponovno osnivanje Ureda i zadržao Milanovićev neuspjeli, ali za njih uspješan model. Obojica, sukladno svojim uvjerenjima i odgojem, štitili su komunističke počinitelje zločina. Čast prema ubijenima
Pa, koliko je onda radio ovaj Ured?
-Svega ili samo nekoliko mjeseci! Imao je tri zaposlena na plaći, a ja sam obnašao dužnost predsjednika Upravnog vijeća. Na to mjesto jednoglasno me je izabrao Hrvatski sabor. Radio sam volonterski, odbio sam bilo kakva financijska primanja jer sam smatrao da je taj status čast prema ubijenima od komunističke ruke bez suda. U tih manje od godinu dana rada Ured je odradio veliki posao o čemu svjedoče zapisnici u arhivi Vlade. Prikupili smo informacije o 700 lokaliteta skrivenih grobišta i popisali svih 940 koliko je imala u svojim dokumentima Hrvatska policija. Provjerili smo anketiranjem svjedoka prvih 30 lokacija, a na 14 lokaliteta proveli smo probna sondiranja. Dovršili smo iskapanja na tri lokaliteta. To su Obernjak na Zagrebačkoj Gori s 36 posmrtna ostatka, Krivića Brijeg u Gračanima s 30 posmrtnih ostataka i grobište u Zaprešiću s 40 posmrtnih ostataka. Stručnjaci koje smo unajmili posložili su sve kosti i prikazali novinarima, što je prema Zakonu o Uredu bila obveza. Nazočilo je tridesetak redakcija i TV kuća, ali sutradan ni kasnije ni jedna vijest o tome! Vladajuća garnitura, slijednica komunista, preuzela je potpunu kontrolu medija a prvi zadatak je zatajiti zločine svojih prethodnika. Jedini novinar koji je objavio tekst o rezultatima ekshumacije bio je Tihomir Dujmović, koji je tada radio u Večernjem listu. Istoga dana je dobio otkaz i više nikada nije dobio posao u medijima koje kontroliraju vladajući. To je desetljećima uvježbavana metoda kontrole nad novinarima. Novinar može pisati istinu, ali onda slijede otkazi i ugroza gole egzistencije. Novinarima koji prenose istinu ostaju na raspolaganju rijetki neovisni portali ili podkasti, a to je krvavi kruh koji malo tko može odabrati.
Koliko nam je poznato, metodologija otkrivanja i istraživanja skrivenih grobišta, bila je usklađena sa zahtjevima EU i temeljena na deklaracijama EU Parlamenta o komunističkim zločinima…
– Da, imali smo veliku podršku iz Bruxelessa, jer su vjerovali da je istraživanje posljedica želje saborska većine. Bili su neugodno iznenađeni s promjenom stava nakon dolaska na vlast SDP-a, koji je odmah ukinuo Ured iako je u Saboru glasao za njega. Istraživanja smo u kratko vrijeme postojanja Ureda radili u tri faze. U prvoj smo detektirali lokalitete prema zapisima u MUP-u. Druga faza su bili razgovori sa svjedocima na terenu, a treća faza je bila sondiranje zemlje i analiza dobivenih uzoraka. Slijedilo je organiziranje stručnih službi za pojedine poslove, a to je uključivalo geologe, antropologe, patologe i druge. Od 14 sondiranih lokaliteta četiri su bila lažna, a deset pozitivnih. U tih par mjeseci uspjeli smo otkopati tri lokaliteta s ukupno ekshumiranih posmrtnih ostataka 106 osoba. Među njima su bili maloljetnici iz jedne škole, svi vezani žicom i s metkom u stražnji dio glave. Među iskopanima bili su i pacijenti obližnje tadašnje bolnice Brestovac. Odmah nakon toga izabrani slijednici komunista ukinuli su Ured. Do tada smo dogovorili ukopna mjesta u dvorištu najbliže crkve. Cjelokupna dokumentacija oduzeta je Uredu po njegovu ukidanju i ne znam gdje se sada nalazi, pretpostavljam u Ministarstvu branitelja. Da je bilo političke volje na izborima izabranih hrvatskih političara odgojenih u komunističkim obiteljima, do danas bi veći dio popisanih lokaliteta bio otkopan a pokojnici dostojanstveno zbrinuti. Ovako su obavili svoj glavni zadatak odgode istine. Istinu o svojim precima su odgodili za dulji vremenski period.
Dakle, želite reći da ipak nekima još uvijek ne odgovara da se iskopaju žrtve komunizma. Kome to konkretno ne odgovara?
– Otkopavanje neosuđenih žrtava komunističkog terora ne odgovara vlastodršcima, od 2000. na ovamo. Isto se ponašaju i u ljevici, poglavito u doba vlasti SDP-a, kao i nova ljevica na čelu s HDZ-om. Između njih politički doista više nema nikakvih razlika pa ih se sada posprdno naziva SDP 1. i SDP 2. I jedne i druge vode prvi potomci bivših komunista, koji su odgojeni u istom duhu u kojem su njihovi preci izvodili zločine nakon 2. svjetskog rata. Glavni zadatak potomaka je izbjeći optužbe i osude svojih otaca. Hrvatska tragedija je tim veća jer njihovi oci nisu bili izabrani u demokratskim izborima. Djeca komunizma koja danas vode državu jesu izabrana na prividno demokratskim izborima.
Zašto kažete prividno?
– Zato jer za demokraciju temeljni uvjet je spoznaja povijesnih nacionalnih istina u narodu. Te istine u nas iskrivljuju mediji koji su u većini ovisni o Vladi, kako u određivanju vlasništva, tako u pogledu postavljanja urednika i na kraju financiranja iz proračuna. Većina naših medija je u stranom vlasništvu, a ostali u rukama slijednika komunizma. Financiranje ide preko objava oglasa i natječaja državnih tvrtki i same Vlade, što se dobro plaća, preko organizacije raznih tribina i stručnih skupova iz oblasti ekonomije koje organiziraju mediji, a financira Vlada. Uvedena je stroga cenzura, i još više samocenzura jer napredovanje i materijalna primanja ovise o politici Vlade. Dodamo li tome da se 70 posto svih poslova u državi financira neposredno ili posredno iz državnog proračuna, da razne koncesije i investicije ovise o političarima, onda je sustav vladanja uglavnom opisan. Inače, stanje demokracije se ocjenjuje prema stranim agencijama. Po tim izvorima u posljednje tri godine Republika Hrvatska je u demokraciji pala za 6 mjesta! Ove 2026. godine prema Economist Intelligence Unit (EIU) demokracija u Hrvatskoj ocijenjena je kao „manjkava demokracija“ s ponovnim padom rejtinga. Republika Hrvatska po ovoj agenciji spada u „zemlje krhke demokracije“. Dok god se nalazimo u takvim okvirima nikada, kao ni do sada, na izborima za predsjednika države ili Sabora neće pobjeđivati neki branitelj jer bi to bio kraj komunističkom naslijeđu. Lažima dezorijentirani birači radije će izabrati dezertere nego branitelje, političare odgojene u komunističkim okvirima nego suvereniste. Zato žrtve i dalje leže u skrivenim grobovima, umjesto u časno obilježenim posljednjim počivalištima.
A, što je, gospodine Hebrang, sa ustaškim logorom Jasenovac? Svi sve znaju, pišu i govore o njemu, tamošnjim žrtvama, a nitko se ne usudi otkopati kosti, pa da se vidi koliko ih ima i tko je sve tamo ubijen…
– S novcima iz proračuna upravlja se s cijelom državom, pa tako i s poviješću. Financiranjem Spomen-obilježja Jasenovac strogo se čuvaju propisane smjernice tumačenja naše povijesti. Najstrože je zabranjeno tražiti prekopavanje Jasenovca pod međunarodnom kontrolom kako bi se utvrdilo koliko i kojih žrtava tamo ima. Sjećam se povjesničara i tvorca moderne Hrvatske Tuđmana kad je rekao da u Jasenovcu leže i žrtve komunističkih ubijanja od 1945.-948. godine. Sjećam se i Artukovića kad je na suđenju rekao da u Jasenovcu leži i njegova, hrvatska vojska. Otkopajte, rekao je, gumbi na odorama nisu istrunuli. Ipak Jasenovac se istražuje samo jednosmjerno, jer objektivna iskapanja bi mogla ugroziti ugnjetavanje Hrvata na temelju jednostranog proučavanja povijesti. Ipak, jednoga dana prevagnuti će interes za povijesnim istinama, umjesto sadašnjeg očajničkog poziva „nemojte raditi reviziju povijesti!“. Svaka grana znanosti zahtijeva kritičke revizije jer je to jedini način da istina pobijedi.
Boje se svake iskopane kosti
Pa, tko se onda na kraju boji istine?
– Rekao bih da se pravi Hrvati ne boje istine o svojim žrtvama. Boje se samo oni koji na iskrivljenim ili nedovoljno istraženim istinama vladaju državom. Oni se boje svake iskopane kosti, jer svaka iskopana kost korak je prema istini. Zato ih drže duboko pod zemljom. Ne znam ni jednu drugu državu koja tako olako prelazi preko žrtava iz svoje povijesti. S time se omalovažava borba Hrvata za svoju opstojnost. Ne samo omalovažava, nego i vrijeđa, tako da obezvrjeđivanju hrvatskih žrtava služe i živi. Tako i dezerter iz Domovinskog rata postaje kandidat za predsjednika države, nakon čega biva nagrađen kako bi se obezvrijedili svi oni koji su se odazvali pozivu Domovine, umjesto pobjegli na drugi kontinent. Kaže narod, svaka sila za vremena. Vjerujem da se to odnosi i na ovu koja ubija povijesne istine i vrijeđa hrvatske žrtve.
Međutim, ne može se reći da Vlada RH ne vodi skrb o komunističkim žrtvama, kad je osnovala novi ured u svezi toga, a na čijem je čelu gospodin Penava?
– Ured koji vodi gospodin Penava još je jedan mamac narodu koji izgleda kao briga za hrvatske žrtve. Ne znam kako je taj gospodin mogao to prihvatiti. Naime, kada se osniva neko novo Vladino tijelo, njegovu ozbiljnost možete provjeriti po tome koliko je tom tijelu određeno novaca u proračunu. Svaka aktivnost ima svoju cijenu koja se mora procijeniti pri osnivanju tog tijela i uvrstiti u proračun države. Penavino novo državno tijelo u proračunu ima nula centi! Takav će mu biti i rezultat rada. Nakon tog surogata, koji služi za zavaravanje domoljuba, uslijedio je još jedan. Plenković je utemeljio još jednu aktivnost pod nazivom „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“. Radi se, vjerovali ili ne, o vladinom znanstvenom projektu popisivanja i analiziranja svih žrtava. Dakle, projekt nema veze s iskapanjima i nakon toga s dostojanstvenim pokopom žrtava, nego Vlada pokreće znanstveni projekt! Ne znam kako su akademici, uključeni u ovaj znanstveni projekt, nasjeli na političku smicalicu. Čvrsto vjerujem da to nisu učinili zbog osobnih koristi, ne daj Bože zbog Judinih škuda, nego zbog pomanjkanja sposobnosti političkih promišljanja onih koji su od malena učili kako se rade političke smicalice. Znanstvena istraživanja država mora poticati, podržavati ih ali ne voditi.
Međutim, Vaše stavove o ovoj iznimno osjetljivoj temi neki mogu protumačiti i subjektivnim, jer na kraju krajeva-komunizam Vam je na najsuroviji način odnio i oca…
– Imate pravo. Ja sam jedan od onih približno milijun Hrvata kojima su komunisti ubili oca i trajno sakrili grob. Na njegovu primjeru pokazali su da im kriterij razbojništva nije bio pripadnost ustašama, suradnja s nacizmom ili fašizmom, kako već desetljećima lažu narodu. Naime, poznato je da je moj otac bio antifašista i antinacista, ali je i imao jedan puno veći grijeh. Borio se je za pravdu prema Hrvatskoj i Hrvatima. Želio je pravedne hrvatske granice, hrvatsku samostalnost u odlučivanju o svojoj sudbini, poštivanje naše vjere, istinu o našoj povijesti. Želio je hrvatski suverenitet nad svojom državom i narodom. Bilo je to u suprotnosti s Komunističkom partijom čiji je jedini cilj bila Jugoslavija na štetu Hrvatske. Svoj život, svih osamdeset godina, borim se pronaći očev grob kako bi se na njemu mogao pomoliti i zapaliti svijeću. Naravno, uzalud, jer komunisti kada ubijaju znadu dobro sakriti krvave tragove. Danas to rade njihova djeca izabrana od većine hrvatskih birača. Pokušao sam se aktivirati u politici kako bih ispravio tu stranputicu hrvatske politike. Kandidirao sam se i za predsjednika države. Ipak sam među kandidatima bio jedini koji nikada nije bio član te zločinačke Komunističke partije, koji sam dragovoljac Domovinskog rata od prvoga dana… Izgubio sam, jer je moj narod izabrao Ivu Josipovića, koji je sve suprotno od toga. Zato razumijem onu manjinu Hrvata, njih oko milijun, koji pokušavaju otkriti skrivene grobove svojih očeva i majki.
Kad sve to kažete, jasno i britko, kakva je onda na kraju Vaša poruka?
– Kratka je i jednostavna. Molim pripadnike svog naroda da misle i na nas, hrvatsku nacionalnu manjinu žrtava komunističkog terora. Sada, kada smo za srpsku i druge nacionalne manjine učinili mnogo, bilo bi vrijeme da to učinimo i za hrvatsku nacionalnu manjinu kojoj su preci vaših izbornih favorita pobili roditelje i sakrili njihove grobove. Moj narode, počni analizirati ono što ti političari serviraju. Tako ćeš izaći iz Platonove špilje, koja nas razgrađuje -poručio je prof. dr.sc. Andrija Hebrang, profesor emeritus. T
