Piše: Igor Koruga
Nevjerojatno zvuči da su Zagrebački solisti napunili već sedamdeset i dvije godine, da su osnivači ansambla Antonio Janigro, Stjepan Aranjoš i Ivo Vuljević već odavno umrli te da su ove godine, pomlađeni i svirački neizmjerno ugođeni aktualni glazbenici, duboko zašli u drugi dio svoje 72. koncertne sezone 2025/2026. Dojam vremešnosti sastava bio je još nestvarniji tijekom njihovog posljednjeg, cjelovečernjeg, neobično živahnog nastupa na sedmom ovosezonskom koncertu u Malom Lisinskom, održanom u utorak 21. travnja od 19 sati. Ondje je njihovog stalnog umjetničkog voditelja Sretena Krstića zamijenio izraelski skladatelj, dirigent i violinist Guy Braunstein (1971), dok se u solističkoj i autorskoj ulozi predstavila njegova supruga, izraelska flautistica i skladateljica Gili Schwarzman. Izvela se, stoga, i njezina jednostavačna skladba, uz još četiri povijesne iz kajdanki Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Maxa Brucha (1838-1920), Bele Bartóka (1881-1945), Paula Arma (1905-1987) i Ludwiga van Beethovena (1770-1827).
Drugačije nego inače
U tom stručno odabranom programu publika je bila provedena kroz nekoliko stoljeća širokog raspona zapadno-europske glazbene baštine, malo drugačije nego inače, u slobodnijem i žešćem sviračkom stilu u kojem su se zagrebački glazbenici rado, ali i teško, ili barem teže, snalazili. Njihovi oštri pogledi bili su većma usmjereni na zahtjevnog Braunsteina koji je na razne načine sugerirao na sve ključne sastojke potrebne za briljantnu uvodnu interpretaciju Mozartovog Divertimenta u B -duru, br. 15, KV 137/125b. Trostavačna okosnica tada šesnaestogodišnjeg salcburškog genija zvučala je doista u stilu talijanske uvertire (simfonije): zabavno, s nužnom lakoćom dodira, jednostavnošću i bezgraničnom maštom u naglim ritmičkim izmjenama triju preglednih stavaka (Andante – Allegro assai – Allegro di molto). Podjednako interesantno bila je donesena i Bruchova Romanca za violu i klavir u F-duru, op. 85, obrađena za flautu i gudače kao i Suite paysanne hongroise (Mađarska seljačka suita) Bartóka i Arma, za isti sastav. Bartók je pridjevom ¨seljački¨ namjerno naglasio distinkciju između prirodne glazbe seljaka i čestih, narodnih, umjetničkih prerada mađarskih plesova verbunkosa i čardaša, a istome se cilju podredio i Braunstein u pozadini virtuozne solo dionice istaknute izraelske flautistice. Folklornim karakterom i lijepo oblikovanim solističkim pjevom bila je obilježena i Bruchova Romanca, prethodno suptilno uklopljena u gudački suzvuk, ispunjen zadovoljstvom prihvaćanja i pružanja gotovo opipljive neverbalne međuglazbeničke komunikacije.
Emocionalni nanosi
Publika nije mogla biti zadovoljnija i u drugome dijelu koncerta, započetom Preludijem za gudače kojeg je izvorno od Gili Schwarzman naručila violončelistica Alisa Weilerstein (1982) za svoju revolucionarnu seriju performansa – Fragmenti – isprepletenu sa svih šest Bachovih suita za violončelo, BWV 1001-1006. No, inačica koju su izvodili Zagrebački solisti bila je ona koja se spontano, nadahnuta sviranjem Alise Weilerstein i Bachovim suitama, svela na ishodišnu teksturu, samo za gudački orkestar, ispunjenu emocionalnim nanosima Gili Schwarzman iz njezinog ranog djetinjstva. Osjećaj uzbuđenja bio je prisutan i nadalje, u zaključnoj interpretaciji proširenog Beethovenovog Gudačkog kvarteta u f-molu, op. 95, br. 11, Seriosa (Ozbiljnog), u kojoj je Braunstein nastavio sa svojom vizualnom naracijom, točno odmjerenom u smislu zdravog ¨zavođenja¨ vidno i čujno potaknutog ansambla. Dodatak na samome kraju bio je poklonjen publici; radilo se naime o obradi pjesme sastava The Beatles, Hey Jude, koja je najzad umirila strasti na pozornici te pokazala širinu Braunsteinovog interesa koji ga je između ostalog i doveo u grad u kojem je tijekom dvadesetak godina, odnosno od prvih izdanja festivala komorne glazbe ZagrebKom do danas, stekao svoju brojnu i entuzijastičnu bazu izuzetno vjernih obožavatelja. T
