Podla izjava da sam ja nazvao Milomira Marića i da je on preko spikafona njemu pred svjedocima nudio mito u nekome lokalu da ne napada predsjednika Srbije nije istina. To sam gostujući kod Marića demantirao, više puta sam naglasio da Margetić laže, a sada po povratku kući dozvolite da se nadopunim i sve ono što je izjavio nedavno o Milomiru Mariću i mojoj malenkosti nazvao bih – kretenizmom.
Ponovit ću što sam javno izjavili i Milomir i ja – daj objavi tu snimku
Napisao: Dražen Stjepandić
„Za Beograd, za Beograd“, ali ne firmom Krstić nego jednom drugom.
Vlak za Beograd više ne vozi. Išao sam busom i od puta se sjećam samo izlaska na jednom, pa na drugom graničnom prijelazu. Doputovao sam pred zoru.
„Za tebe kao Bed Blue Boysa 20 eura“, zatražio je taksist pošto me upitao odakle sam. Odbacio me do nedalekog Sava centra gdje se snima program „Dan na dan“ najpoznatijeg beogradskog novinara Milomira Marića. Tu sam nekada kao srednjoškolac dolazio na filmski festival Fest. Ispred studija u Sava centru sam opet zaspao, a probudila me Jadranka. Reče da Milomir samo što nije stigao. Ta Jadranka je cijelo vrijeme bila više negoli ljubazna i prijazna. Poslije u razgovoru s njom ću doznati da poznaje montažera mojih spotova Alfreda Kolomba, radili su zajedno na još nedovršenom novom filmu Lordana Zafranovića.
Etiketiranje za diskreditiranje
Onda je stigao i MM kako ga imam upisanog u mobitelu. Skupa su nas našminkali. Ubrzo idemo u program. Ugledni kolega me najavljuje kao novinara iz Zagreba i ide prilog. Malo je reći neugodan i opasan posebice usred Beograda. Domagoj Margetić, tzv. istraživački novinar, me napada nikada žešće, malo-malo riječ ustaša. Ustaško ovo, ustaško ono, ustaški portal Tjedno, opskurni pijanac, bazdio na alkohol… Aktivist A-HSP-a što nikad nisam bio. Uhapšen u Srbu, što nije istina, među rijetkima taj dan nisam bio uhićen o čemu sam već pisao, održao sam govor o katoličkom svećeniku mučeniku Juraju Gospodnetiću i njegovoj stravičnoj smrti, ispečen je na ražnju pred majkom, predložio sam njegovu beatifikaciju što se može zorno vidjeti na youtube-u. Nakon toga govora nitko me nije ni krivo pogledao čak ni od strane Srba, a u Srbu je na dan tzv. antifašističkog ustanka bilo mnoštvo Srba. I još nešto za kraj poricanja Margetićeve rafalne paljbe po meni, upravo me baš predsjednik A-HSP-a moj imenjak Keleminec neki dan na sred Jelačić placa na njihovom skupu pred brojnim ljudima nazvao četnikom. Od četnika u Zagrebu, do ustaše u Beogradu. Birajte što je gore, u svega par dana.
Sve etiketiranje za trenutno diskreditiranje. Bez ikakvih dokaza, ali to nije više na nekom podcastu nego su me Margetićeve lažne optužbe odmah po ulasku u studio dočekale u Beogradu, na vrlo gledanom TV programu ne samo u Beogradu i Srbiji. Gledaju to i u Hrvatskoj i po svijetu. A sve je to osveta za moj članak „Domagoj Margetić pokrao skupocjenu Trokutovu zbirku umjetnina“, nakon objave na našemu portalu Tjedno pošto me citiralo preko deset najutjecajnijih medija od Politike do Informera.
Za obranu i borbu protiv Margetića imao sam i imam samo jedno oružje-istinu. I jednog neposrednog svjedoka – Milomira Marića. Srećom po mene Margetić i istina su velikom raskoraku. Jednostavno je psihopatski lažov. Istina i Margetić su u mome slučaju dvije jako udaljene obale.
Izložba Koče Popovića
Naime kaj, rekli bi Purgeri. Jedne jesenske večeri došao sam u Galeriju i antikvarijat Crveni Peristil kad tamo izložba likovnih radova poznatog Titovog vojskovođe i diplomata Konstantina Koče Popovića. Znao sam da je studirao u Parizu, pisao je pjesme, ali pojma nisam imao da je iza sebe ostavio i slikarske radove.
Iste večeri u Crvenom Peristilu pojavio se i moj stari znanac Domagoj Margetić. Pohvali se da su slike Koče Popovića njegovo vlasništvo. Ima on i radova od, ne mogu se više sjetiti, je li Dalija ili Picassa, ili obojice, nepoznatih rukopisa Tina Ujevića… Kupio je zbirku pokojnog Vladimira Trokuta. Poznavao sam pokojnog Trokuta i započeli smo ugodan razgovor. Stekoh dojam da izložbi slika Koče Popovića treba veća medijsku pozornost. U Zagrebu nije bilo nekog medijskog odjeka. I tako sam nazvao Milomira Marića, pretpostavljao sam da njega zasigurno zanima sve vezano uz Koču Popovića. U njegovom bestseleru „Deca komunizma“ bio mu je jedan od glavnih sugovornika.
Srbi bi rekli „nije mogao da veruje“ da je Koča bio i slikar. Pita me kakve su slike? Ne razumijem se u to, ali meni su djelovale dopadljivo. Redaju se pitanja gdje je ta izložba u Zagrebu? Pa gdje je taj Crveni Peristil? Kažem u Vlaškoj ulici pored Petrove crkve. Marić dobro poznaje Zagreb. Tko je to organizirao? Domagoj Margetić i njegove su slike. Marić dobro poznaje i Margetića. „Ma taj nema leba da jede“, Milomir koji je razgovarao s brojnim krimosima odmah je izrazio sumnju prema onome što sam mu kazivao, a prenosio sam mu što sam od Margetića čuo. Tada me uopće nije zanimalo kako je Margetić stekao ne samo slike Koče Popovića. To ću tek kasnije saznati, preciznije malo se raspitati, nakon što me ponovno ničim izazvan počeo olajavati.
I dok smo mobitelirali prisjetih se da mi je svojedobno upravo Margetić dao Marićev broj mobitela. Ne sjećam se više povoda, ali mi ga je baš preporučio i nahvalio. Potpuno je za Marića upotrebljavao drugačije riječi negoli danas. Tako da sam svoj mobitel ponudio Margetiću, kazujući mu s kim upravo razgovaram. Nije bio uključen nikakav zvučnik, to inače ne radim dok telefoniram, a svoje sugovornike nikada potajno ne snimam. Ako mi vjerujete to čak ne znam ni napraviti. U trenutku dok svoj osobni mobitel prepuštam Margetiću, u galeriji i antikvarijatu bio je prisutan još samo Branko Spajić, a on se bavio svojim poslom. Tek će nakon završetka razgovora saznati s kim smo kontaktirali.
Prema tome podla izjava da sam ja nazvao Milomira i da je on preko spikafona njemu pred svjedocima nudio mito u nekome lokalu da ne napada predsjednika Srbije nije istina. To sam gostujući kod Marića demantirao, više puta sam naglasio da Margetić laže, a sada po povratku kući dozvolite da se nadopunim i sve ono što je izjavio nedavno o Milomiru Mariću i mojoj malenkosti nazvao bih – kretenizmom.
Dakle, Margetić priča preko moga mobitela, čuo sam što govori, a nisam čuo da se govori o ikakvom novcu. Također nisam čuo da je Margetić Marića vrijeđao “ma gde si đubre“, niti su upotrebljavao nikakve brojne ostale, kako je u tome sramnom video uratku izjavio osebujne balkanske izraze. Nije bilo ni nikakvih brojnih svjedoka, sudionici u razgovoru smo naizmjenično samo nas trojica i onda u svojem negativnom etiketiranju Milomira i mene još izjavi da ima i snimku toga razgovora preko moga mobitela. Kako to da on ima snimljen razgovor preko moga mobitela, a ja ga nemam?
Ponovit ću što sam javno izjavili i Milomir i ja – daj objavi tu snimku.
Priča se da Margetića razne izraelske organizacije više ne financiraju, život nije jeftin, treba mu lova, preko Sarajeva, on veliki nekadašnji kritičar režima u Iranu, ponudio se da mu Srbi opet daju novac, medijski reketari, ali svoj apel šalje krajnje podlo optužujući krive ljude. Mene posebno. I to toliko debilno.
Uzgred, o izložbi slika Koče Popovića na portalu Tjedno objavljena je vijest 23. studenoga 2024., Domagoj Margetić tada se još nije izjašnjavao kao nikakav protivnik aktualnog srbijanskog predsjednika. Nije javno spominjao neki sarajevski safari niti u natuknicama. Zašto bi mu onda netko nudio neku lovu i to još preko mene takvog ustaše kao što me proglasio? Ma debilana i to posebna.
Što se kasnije dogodilo u njegovoj prevarantskoj i ucjenjivačkoj glavi, mogu pretpostaviti, a već sam davno napisao i još jednom ću ponoviti: „Kod Domagoja Margetića je samo nedosljednost dosljedna“. T
