Piše: Josip Frković
Nakon Maclja, Srba, Borićevca, svibanjskog zločinačkog slavlja navodnog oslobođenja Zagreba Titovih kompartijskih podanika, komemoracija za stradanje Hrvata od četnika dviju vojski željnih velike Srbije na tuđem tlu, kolona smrti stotina tisuća domobranskih nesretnika iz Bleiburga, prije osam desetljeća, osobito žumberačke Jazovke s 814 divljački ubijenih ranjenika iz zagrebačkih bolnica, teško je ne složiti se s tvrdnjom nekadašnjeg tanjugovca Vjekoslava Krsnika da su 23. kolovoza, na Dan sjećanja na žrtve diktatora i totalitarnih režima svetoj misi i pokopu stradalih trebali nazočiti i prvi ljudi Republike Hrvatske. Komunistički briselski gojenci bez ikakva borbenog iskustva u stvaranju neovisne države, Zoran Milanović i Andrej Plenković. Nesložni predsjednik države i premijer.
Domoljub židovskog porijekla
I dok se hrvatske žrtve, još tamo od 1918. i Radićeva “odlaska kao guske u maglu” u zagrljaj vječitih ugnjetača i dušmana koji hrvatsku državu nisu mogli zamisliti ni u najtežem snu, poratne statistike iza 1945. zorno će potvrditi da je u bleiburškim kolonama od Austrije i Slovenije, u 1500 masovnih grobnica sve do Makedonije, netragom i zaštitničkom prijevarom Britanaca nestalo 730.000 hrvatskih vojnika i civila. Istodobno su sunarodnjaci Dobrice Ćosića i njihov mirotvorac iza 1990. Milorad Pupovac lažima svijetu napakirali mit o genocidu nad Srbima u Jasenovcu, te o konclogorima za kozaračku partizansku (srpskopravoslanu) djecu.
Za bjelodanu istinu sekretara KPH Andrije Hebranga, koji je ulazak u drugu dominantno srpsku Jugoslaviju uvjetovao cjelinom teritorija NDH, hrvatski domoljub židovskog porijekla izgubio je život. O tome što je potom prolazila žena Hebrangova i njihova djeca teško je obnavljati detalje o teroru i staljinističkim zatvorima.
I dok je jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća navodni Josip Broz svoj staljinistički obračun s Hrvatima nastavljao u miru socijalističke i nesvrstane Jugoslavije, zbila se ipak 1971. i godina hrvatskog proljeća. Na žalost, brzo se i okončala u jednom šumskom dvorcu, uz tisuće dospjelih na Goli otok i otpuštenih Hrvata s radnih mjesta. Ne samo mrzitelja partizanštine i komunizma, običnih ljudi koji ne spadaju među one iz 1945.
Nije, međutim, trebalo više od pola stoljeća da se titovska kula od karata počne raspadati. S njom i sigurnost manjinaca s one strane Dunava, koje Slobodan Milošević vodi u rat protiv Hrvatske kako bi povratio srpsku dominaciju. Bio je to mrziteljski, divljački rat cjelokupnog državnog aparata Srbije, četnika i “jugoslovena” protiv nacije koja je stoljećima čekala upravo dobivenu priliku. Oduprla se razoružana i spaljena Hrvatska i bez pune svjetske potpore suverenosti i pritom na matičnom (korigiranom) teritoriju iza NDH i onom u Bosni i Hercegovini izgubila tridesetak tisuća branitelja. Zahvaljujući političkoj domišljatosti genijalnog titovskog generala iz Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju, ali i narastanju policijsko-vojnih postrojbi branitelja slobode. Sve do vojno-redarstvenih operacija “Bljeska” i “Oluje”, ali i povijesne “Oluje” iz 1945. u kojoj se pamte generali Ante Gotovina, Janko Bobetko, Petar Stipetić ili pak Mirko Norac Kevo.
I upravo osuđen kao ratni zločinac Mirko Norac staje na čelo brigade HV-a i branik vjekovima stradavale kršne Like, poslije senjskih žrtava, velebitskog ustanka i Jasikovca, poslije terora Karađorđevićeve žandarmerije. Slijede ga tisuće Ličana iz zemlje i inozemstva, pa i bivši pukovnik austrougarskog domobranstva Josip Aleksić, rođen u Bilaj-Ribniku, koji potkraj Drugog svjetskog rata s funkcije zapovjednika prve domobranske pukovnije u Sisku dolazi u rodni grad da inženjerijski utvrdi linije obrane. Teško je i naslutiti je li kasniji Parižanin bez hipoteke ratnog zločinca išta znao o ličkim gubilištima, pa i stotinama žrtava podno asfalta kod groblja sv. Marije Magdalene, onima iz Ličkog Novog, Pazarišta ili Podoštre. Poslije svega spomenutog i zasad nepoznatog, Pupovčeva partijska asistentica, nekadašnja traktoristica u zbjegu ka Beogradu Anja Rašković Šimpraga iz Grubora poručuje kako jedni drugima moramo opraštati.
Pupovčev nasljednik
Ali, u Gospiću se ovih dana pojavljuje i Boris Milošević, Pupovčev nasljednik na čelu SNV-a, koji na groblju odaje počast Milanu Levaru, Hrvatu u braniteljskim redovima koji je teških ratnih dana “evidentirao i učinio dostupnim imena 50 ubijenih Srba”. Bila je to priča slična sisačkoj, u kojoj je lojalni i ugledni Siščanin paroh sv. Petke Petar Oluić krajinskim okupatorskim vlastima morao potvrđivati izmišljenih stotina imena stradalih Srba iz popisa crvenog Stipe Šuvara. Da bi bili što uvjerljiviji, predstavnici SNV-a i SDSS-a doveli su sobom u Gospić i samozvanu zaštitnicu ljudskih prava Vesnu Teršelič, osobu nepoznata porijekla. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.