GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: IZRAELSKI VIOLINIST GUY BRAUNSTEIN ISPRED I NA ČELU ZAGREBAČKIH SOLISTA

29. travnja, 2025.

Piše: Igor Koruga

Jedan od najistaknutijih violinista svoje generacije, Guy Braunstein (1971), podjenako cijenjen kao solist, komorni glazbenik i dirigent, a trenutno poznat i po inspirativnoj rapsodiji Abbey Road Concerto (Alpha Classics, ALPHA869), temeljenoj na dvanaest pjesama nedostižnih Beatlesa, nastupio je, u ulozi solista i umjetničkog voditelja ansambla, na osmom koncertu 71. sezone Zagrebačkih solista 2024/2025, uobičajeno, ove subote, 26. travnja 2025. godine od 19 sati u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Rodom iz Tel Aviva, Braunstein je učio kod uglednih violinista i pedagoga kao što su Chaim Taub (1925-2024), Glenn Dicterow (1948), Pinchas Zukerman (1948) i Isaac Stern (1920-2001), bio koncertni majstor Berlinske filharmonije od 2000. do 2013. godine, najmlađi u povijesti tog znamenitog orkestra, a našoj se publici predstavio još prije dvadesetak godina, na Zagreb Komu, prestižnom festivalu komorne glazbe u Hrvatskom glazbenom zavodu.

Darovi ženama

I tada je zablistao u svom punom sjaju, do danas nešto rafiniranijem, no, po prirodi stvari, gotovo identičnom. Prije svega, u sjećanju mi je bio njegov ton, poseban, rijetko doživljen, neopterećen kvantnim, objektivno nebitnim intonacijskim nijansama, a opet, podržan izuzetnom tehnikom sviranja i naglašeno suptilnim kontaktom s instrumentom. Osim tog dojma ¨lebdeće¨ violine, zapanjila me i Braunsteinova desna ruka, nestvarno mekana u kontaktu s gudalom, spretna u najvirtuoznijim dijelovima i spremna unaprijed za sve ritmičke (pro)mjene kojih je i ove subote bilo pregršt, naročito u njegovim trima obradama za violinu i gudače. Prve po redu bile su predstavljene Tri romance, op. 94, Roberta Schumanna (1810-1856), napisane u najplodnijem i najstabilnijem razdoblju skladateljeva života – izvorno za obou i klavir, u duhu  njemačkog romantizma. Njihov nježni lirizam, darovan voljenoj Clari Wieck Schumann (1819-1896), jednako su uspješno opisali izvrsni Zagrebački solisti, suzvučno poticajni i najvećim svjetskim solističkim zvijezdama. Dar zaručnici, ili izbor obojen sličnim ozračjem i izrazito sugestivnom melodikom, bio je i Salut d’amour (Pozdrav ljubavi), engleskog skladatelja Edwarda Elgara (1857-1934), međutim, ipak je atraktivnija od svih bila obrada šarmantne skladbe Syncopation, stilizirane i sinkopirane minijature u duhu jazza, austrijsko-američkog čuda od djeteta, violinista i skladatelja Fritza Kreislera (1875-1962). Kreisler je naime već sa sedam godina upisao bečki Konzervatorij, s dvanaest stekao diplomu na pariškom Konzervatoriju, potom studirao medicinu i slikarstvo, da bi na koncu pohađao i vojnu školu. Nakon nekoliko godina ipak se vratio svom glazbenom iskonu, sviranju i skladanju neformalnih i tehnički zahtjevnih žanrovskih djela.

Dva savršena orkestralna djela

Braunstein je kao solist izveo i trostavačni Koncert za violinu i orkestar u C-duru, br. 1, Hob.VIIa:1, Josepha Haydna (1732-1809), sudeći po rednom broju jedan od najranijih, napisanih pod utjecajem predstojeće klasične i zalazeće kasnobarokne stilistike, dok je kao dirigent i koncertni majstor, publici približio dva savršena orkestralna djela: Gudački kvartet (1905), op. 28, (obr. Cristopha Poppena), austrijskog skladatelja i dirigenta Antona Weberna (1883-1945), i Komornu simfoniju u c-molu, op. 111b, prema Gudačkom kvartetu u c-molu, br. 8, (obr. Rudolfa Baršaja), ruskog glazbenog genija Dmitrija Šostakoviča (1906-1975). Bolju izvedbu bilo je nemoguće odabrati, jer su i Zagrebački solisti u ovakvom sastavu s lakoćom prepoznali Šostakovičevu tihu i duboku duhovnu oporuku, njegove aluzije na vlastita ranija djela i židovske teme, ali i Webernove, sve jasnije naznake smjera prema atonalitetnosti, konciznosti, glazbi Arnolda Schönberga (1874-1951) te simbolizmu, u konkretnom slučaju povezanom sa slikama talijanskog slikara Giovannija Segantinija (1858-1899). T