Piše: Igor Koruga
Svaka čast nekolicini suvremenih skladatelja, kod nas čak brojnijoj nego vani, koja je suštinski uspjela unaprijediti otprije postojeću glazbu i time opravdati svoje postojanje i korisno društveno djelovanje. Jer, nakon R. Wagnera, R. Straussa, G. Mahlera, A. Berga, A. Schönberga, A. von Weberna i D. Šostakoviča, takvo što je malokome pošlo od ruke. Kao, recimo, skladatelju Franku Martinu (1890-1974), koji je doduše odrastao u Švicarskoj, ali s nezahvalnim i kompleksnim umjetničkim polazištem, pod utjecajem Bacha, Schumanna, Chopina i Francka, k tome još i opterećen željom roditelja da studira matematiku i fiziku. Srećom, studij prirodnih znanosti nije dovršio, jer se tu ispriječio skladatelj Joseph Lauber (1864-1952), uzorni pedagog uz kojeg je Martin uspio nadići sve prepreke i, kasnije, unutar vlastitog pozamašnog opusa i razdoblja u kojem je bila pokrenuta Schönbergova dodekafonija i jazz u Americi, skladati remek-djelo poput Mise za dvostruki zbor acappella. Vrijeme je pokazalo da mu je to uglazbljenje standardnog teksta misnog ordinarija, iz brojnih osnovanih razloga, do danas ostalo najizvođenije, pa ga je stoga, za svoj osmi koncert iz ciklusa Sfumato, u utorak 9. svibnja od 20 sati u Laubi, odabrao i Zbor HRT-a.
U spomen na žrtve nedavnih tragedija
U intimnosti svog glazbenog jezika, misa je ostala bez pratnje, suvišne i u uvodnoj (Kyrie) altovskoj melodiji sjajnih pjevačica, vijugavoj u mnoštvu drugih, slobodnih i često antifonih vokala, odnosnih na molitvu i preklinjanje. Nježno otvaranje Glorije, s glasovima koji su se gomilali u osjećaju zadivljenog čuđenja, dovelo je i do stavka (Credo) u kojem su česte suptilne ritmičke distribucije i pomaci, kao i unakrsne sinkope, podsjetile na Martinov studij teorije ritma na Institutu Jacques-Delcroze. Tu je gostujući srpski dirigent Bojan Suđić (1965) ispravno reducirao tempo i dinamiku, u korist isticanja vješto postavljenih, ključnih obrednih riječi. Primjerice, riječi blistavog vrhunca ¨lumen de lumine¨ i riječi završnog ekstatičkog kanonskog odlomka ¨Et resurrexit¨, neobično obilježenog (u točki ¨est de Spiritu Sancto¨) kao fortissimo i dolce. Navodno je još, četiri godine po završetku partiture, Martin dopisao i Agnus Dei, gdje je dva zbora iskoristio kao posve odvojene cjeline (prvu – unisonu, slobodnu i drugu – stabilnu), umirivši ih i ujedinivši u neokaljanoj ljepoti konačnog zazivanja mira. Mir u spomen na žrtve nedavnih srpskih tragedija bio je zazivan i na samome početku koncerta, s pjesmom Tebe pojem (iz Liturgije svetog Ivana Zlatoustog), iz pera najistaknutije osobe srpske glazbe na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Stevana Stojanovića Mokranjca (1856-1914). Nešto skromnije bio je opisan život, u praizvedbi skladbe Life, za zbor, klavir, čembalo i udaraljke, ovogodišnjeg rezidencijalnog skladatelja HRT-a i stalnog trubača SO HRT-a, Petra Obradovića (1972). Pet kontinuiranih stavaka, suvremeno osmišljenih na tragu raznih neo-stilizama, simboliziralo je fenomene rođenja (Misterioso), mladosti i buntovništva (Con fuoco), zaljubljenosti (Amoroso), zrelosti (Appassionato) i konačnosti (Calmo religioso), dakako, uz svesrdnu pomoć pijanistice i čembalistice Linde Mravunac Fabijanić i svestrane udaraljkašice Ivane Kuljerić Bilić (1970). Istina jest da je izvedba bila besprijekorna, da je skladatelj stvorio partituru osebujnih zvučnih kombinacija, raskošne dinamike, misterioznih zborskih i klavirskih melodija, jezične raznolikosti i mnogočega još, no, nažalost, blještavih i inovativnih ideja nije bilo dovoljno.
Neponovljivi obred iz daleke prošlosti
S druge strane, inovacija i čuda bilo je napretek već sutradan, u srijedu 10. svibnja od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, na premijeri glazbeno-scenskog spektakla Simfonijskog orkestra HRT-a i Baleta HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, ili točnije, iznimno hvaljenog i dugo iščekivanog Posvećenja proljeća (Le Sacre du printemps). Zagrebačku premijeru, ili izvornu inačicu Igora Stravinskog (1882-1971) i Nikolaja Reriha, ruskog arheologa, filozofa, scenografa, kostimografa i suscenarista, savršeno je koreografirala vrhunska plesna umjetnica Maša Kolar (1973), dramaturški obradila Mašina asistentica Maja Marjančić, dok je neupadljivo i vrlo efektno svjetlo oblikovao portugalski umjetnik Nuno Salsinha. Podjednako uvjerljivo, pri tumačenju Posvećenja proljeća i uvodnih koncertnih izvedbi Menueta antique i Boléra Mauricea Ravela (1875-1937), orkestrom je ravnao nadahnuti dirigent Pascal Rophé (1960), poštujući, kod Stravinskog, (za ono vrijeme) nesvakidašnje eksperimente u tonalitetu, metru, ritmu, naglasku i disonanci, ali i aluzije na ruski folklor. Poput stroja precizan, sačinjen od komadića i naglih rezova, obredni je spektakl nizao vizualno ekspresivne dionice, povezane s arhaičnim glazbenim ljestvicama, ritmičkim jedinicama i tempima, bez razvojnih tematskih uzoraka. Vrhunci u oba dijela (Obožavanje zemlje i Žrtva) dolazila su na kraju, nakon neobuzdanih orkestralnih pulsiranja, u Plesu zemlje i Žrtvenom plesu. A sam se ritual neprestano rekreirao, poput rotacije planete, njene sile i okretnog kuta. Glazbene ideje doslovno su umirale u masama zvuka, dok se na rađanje aludiralo uz pomoć neslućenih moći kasnoromantičarskog orkestra. I ples je bio neizmjerno osjetljiv za izvođenje, minimalno kostimiran, nezaustavljiv i naporan, ponajviše zbog suočavanja sa živim, (u smislu nepredvidljivosti) nesavršenim orkestrom i koreografijom koja je vrlo uspješno sljubljivala grube ljudske pokrete, nasljeđene iz daleke prošlosti, i tečne, pažljivo ulančane baletne trajektorije. Obred se povremeno činio neponovljivim, pogotovo u djelovima Plesa mladih djevojaka, Igre suparničkih plemena, Slavljenja Izabrane i Obreda predaka, otplesanim u maniri legendarnih ruskih baletnih trupa, tako da je neizmjerna šteta što će ovako raskošna, zahtjevna i odlično realizirana predstava doživjeti još samo jednu izvedbu. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.