GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: NADAHNUTI MAREVCI I KLARIĆ SA ZBOROM HRT-a U CRKVI SVETOG BLAŽA

18. travnja, 2025.

Piše: Igor Koruga

Kršćansko vrijeme korizme bliži se svome kraju. Osim nedjelja, ukupno razdoblje od Čiste srijede do Velike subote katolicima znači više nego protestantima i drugim ograncima kršćanske vjere, pa se u tom razdoblju odricanja i iščekivanja mnogi od njih okupljaju na tematski osmišljenim predstavama. Pobožniji tretiraju i nedjelju kao bilo koji drugi korizmeni dan, Uskrs slave tiho, u miru i krugu najuže obitelji, a nerijetko tijekom četrdesetodnevne pripreme produže dnevna bogoslužja kada su u pitanju prigodni glazbeni koncerti. Koncerata je ove godine bilo odista mnogo, kvalitetom natprosječnih, poput ovotjednog u zagrebačkoj Crkvi sv. Blaža, uključenog u prestižni ciklus Sfumato, Zbora HRT-a, koji se zbio u utorak, 15. travnja 2025. godine od 20 sati. Kao gostujući umjetnici na tom su se koncertu predstavili Karlovčani, dirigent Veton Marevci (1992) i orguljaš i skladatelj Krešimir Klarić (1994), svatko u svojoj, podjednako zahtjevnoj ulozi.

Orgulje su dominirale

Klarić je, doduše samo u formi glazbenog umetka, na impozantnim obnovljenim orguljama suzdržano i precizno izveo koralni preludij O Haupt voll Blut und Wunden, op. 135a, velikog njemačkog orguljaša i skladatelja Maxa Regera (1873-1916), u kojem je izvrsno naglasio jednostavnost, konciznost i izravnost Regerovog harmonijskog jezika. Naime, upravo su takve obrade najpoznatijih melodija iz luteranske pjesmarice onomad bile naručene, kako bi ih mogli izvoditi poluprofesionalni orguljaši na brojnim nedjeljnim bogoslužjima. Orgulje su dominirale i u predstavi Passiongesanga, op. 46, za mješoviti zbor i orgulje, lihtenštajnskog čuda od djeteta, a kasnijeg dirigenta dvorskoga orkestra i voditelja crkvene glazbe u Münchenu (1877), Josepha Gabriela Rheinbergera (1839-1901), koja se po završetku pokazala najboljom i najtočnijom te večeri. Moguće jest da je razlog tome bio taj što je posrijedi bila mala zborska skladba, ozbiljna, dostojanstvena, ali i izrazito lirična, duboko emocionalna i senzualna, uvjetovana izborom teksta na narodnom (njemačkom) jeziku.

Izvanredni solisti

Ostatak programa bio je očekivano izveden na latinskom: peterostavačni Stabat Mater, op. 154, za zbor a cappella, bavarskog skladatelja Franza Lachnera (1803-1890), i Quatre motets pur un temps de pénitence (Četiri pokornička moteta), za zbor a cappella, francuskog velikana Francisa Poulenca (1899-1963). Tekstovi Poulencovih moteta bile su naime vrlo stare pjesme koje su spajale i prilagođavale biblijske odlomke iz Psalma 55 (Timor et tremor), evanđelja (Tenebrae factae sunt i Tristis est anima mea), i Izaija 5 (Vinea mea electa), ili svojevrsni studiji različitih disonanca, u rasponu od gorkih i oštrih do melankoličnih i slatkih. Sve se to naravno postiglo s izvanrednim kontrapunktom i akordskim konstrukcijama, čujnim u podrobnom iznošenju uvježbanog Zbora HRT-a pod vodstvom maestra Marevcija. Njegovu predodžbu Lachnerovog Stabat Matera, također su uzorno pratili zborski pjevači, ali i izvanredni solisti: u prvome redu sopranistica Monika Cerovčec i tenor Andro Bojanić, a potom i sopranistica Natalija Kralj, mezzosopranistica Nikolina Virgej Pintar, altistica Martina Borse, tenor Želimir Panić i bas Vjekoslav Hudaček. Međutim, to nije bilo nimalo jednostavno, jer se radilo o klasičnoj formi i romantičnom izrazu djela pisanog za dva zbora, bez instrumentalne pratnje, s obilježjima crkvene glazbe 19. stoljeća u Münchenu, dakle s historicističkim, restauratorskim i reformatorskim tendencijama, a opet, i sa značajkama Lassovih i Palestrininih vokalnih uspješnica. Nakon svega, bio je očekivan i buran pljesak dirigentu, pjevačima i samozatajnom orguljašu koji je, skriven u koru posve obnovljene crkve, možda učinio najviše za konačnu sliku jednog od posljednjih koncerata uoči ovogodišnjeg Vazmenog (ili Svetog) trodnevlja. T