„Sisački vjesnik“ od 23. lipnja 1945. donosi: „Na kaznu smrti strijeljanjem, zbog suradnje s okupatorima i drugih ustaških zločina (kojih i kakvih? – nap. a.), suđeni su Mato Kapac, Dragutin Georgijević, Nikola Pavlak, Roko Farkaš, braća Viktor i Branko Tomazetić, Antun Bišćan, Franjo Janušić, Ivan Janušić, Mato Bolešić, Antun Saler, Josip Sertić, Luka Penga, Vladimir (Ernest) Wolf, Ivan Šepec (čuvar perivoja Viktorovac i drvene piramide- nap.a.), Ivan Svolšek, Đuro Raušer, Ivan Savinc, Franjo Marčec, Petar Sabljak i Mile Vlahinić. Na kazne trogodišnjeg prisilnoga rada osuđeni su Tinka Šumiga i Pero Orešković…“ Godinu dana kasnije, 15. lipnja 1946., s još 27 sisačkih Galdovčana presudom prijekoga suda strijeljan je kao civilna poratna žrtva i Drago Bajs. Istoga dana u Capraškoj šumi, nakon presuda prijekoga suda, strijeljani su i Vlado Bićanić, Stjepan Borić, Stjepan i Pero Čubrić, te Ivo i Mišo Draženović. Godinu ranije, 17. srpnja 1945., ubijen je i pekarski obrtnik Josip Brajković
Napisao: Josip Frković
Dok se hrvatske vlasti još uvijek ne izjašnjavaju o ideji hrvatskog i europskog sabornika Stjepe Bartulice da se u našoj zemlji formira muzej partizanskih zločina, članovi gradske udruge “Hrvatskog domobrana” Sisak će polazeći od prava svakog čovjeka na dostojan grob povjerenstvu za financijske potpore Sisačko-moslavačke županije programima udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata predložiti nastavak viktimološke akcije. Ovoga puta bit će to obilježba 80. obljetnice stradanja 780.000 pripadnika vojske i civila NDH od Bleiburga do juga Makedonije koji su prijevarom Britanaca dospjeli u ruke partizanskih zločinaca, te nastojanje da hrvatske vlasti konačno preuzmu zemne ostatke iz stotina masovnih grobnica na teritoriju Austrije, Slovenije i država bivše Jugoslavije. Na temelju popisa 1600 smrtno stradalih i preživjelih pripadnika Hrvatskoga domobranstva što ga je bez kompjutora krasopisom u nasljeđe ostavio bivši domobranski časnik i predsjednik sisačke veteranske udruge pok. Josip Bulimbašić, prikupit će se sjećanja onih koji su prošli stradanja ili njihovih najbližih koji žele svjedočiti o užasima partizanskog “oslobođenja”. U razdoblju iza 1945. godine u genocidnom partizanskom pokolju 300.000 vojnika i 480.000 civila NDH od Bleiburga do Makedonije stradala je vojska i mladost jedne međunarodno priznate europske države. Države čiji je zloćudni ustaški režim morao platiti cijenu vođenja krvavog rata za opstanak, ali ne i genocidom cijeli narod. Tim više što su predstavnici političke i vojne vlasti Velike Britanije jamčili sigurnost i zaštitu hrvatskih vojnika i civila kod Bleiburga, a onda izdajnički odustali od svojih jamstava, predavši nesretnike u ruke jugosrpskih dželata.
Sisački vjesnik iz 1945.
Što se za to vrijeme zbiva u Sisku i drugim gradovima i naseljima regije?
„Sisački vjesnik“ od 23. lipnja 1945. donosi: „Na kaznu smrti strijeljanjem, zbog suradnje s okupatorima i drugih ustaških zločina (kojih i kakvih? – nap. a.), suđeni su Mato Kapac, Dragutin Georgijević, Nikola Pavlak, Roko Farkaš, braća Viktor i Branko Tomazetić, Antun Bišćan, Franjo Janušić, Ivan Janušić, Mato Bolešić, Antun Saler, Josip Sertić, Luka Penga, Vladimir (Ernest) Wolf, Ivan Šepec (čuvar perivoja Viktorovac i drvene piramide- nap.a.), Ivan Svolšek, Đuro Raušer, Ivan Savinc, Franjo Marčec, Petar Sabljak i Mile Vlahinić. Na kazne trogodišnjeg prisilnoga rada osuđeni su Tinka Šumiga i Pero Orešković…“ Godinu dana kasnije, 15. lipnja 1946., s još 27 sisačkih Galdovčana presudom prijekoga suda strijeljan je kao civilna poratna žrtva i Drago Bajs. Istoga dana u Capraškoj šumi, nakon presuda prijekoga suda, strijeljani su i Vlado Bićanić, Stjepan Borić, Stjepan i Pero Čubrić, te Ivo i Mišo Draženović. Godinu ranije, 17. srpnja 1945., ubijen je i pekarski obrtnik Josip Brajković
Napisao: Josip Frković
Mnogi sisački i mališani šire regije, na desetke tisuća rođenih prije ili tijekom Drugog svjetskoga rata, svojih se očeva uopće ne sjećaju. Ostali su siročići, uza skute obudovjelih majki i brojne braće. Tako je u slučaju Krešimira Bišćana i Emilijana Wolfa, čiji su hranitelji – nakon politički montiranih procesa prijekih vojnih sudova JA ili autonomnom odlukom svemogućih komunističko-udbaških šefova i agenata – jednostavno mučki ubijeni i pokopani na zloglasnim mjestima brutalnih smaknuća. Prema raspoloživim podacima, do 1952. pred vijećima sudova prošlo je 836 „osnovano sumnjivih“ i dobro stojećih Hrvata, od kojih je njih 77 osuđeno na smrtne kazne.
Osuđeni očajnici
Umirovljena sisačkoga knjigovežu Emilijana, koji je kobnoga partizanskoga preokreta 1945. imao svega dvije a sestra mu Ljerka četiri godine, na strijeljanje oca Vladimira (40) podsjećaju tek naslijeđen vrijedni sat „ronson“, jedna crno-bijela fotografija i dva pisma udovici osuđena očajnika. Emilijan Wolf (82) i supruga mu Đurđa žive samotno u svojoj katnici na sisačkoj periferiji Drenačke 66. Emilijan spada u mnogočlanu folksdojčersku obitelj iz Školske u Capragu, doseljenu u naše krajeve iz okolice Maribora, odnosno austrougarske Štajerske. Od prvih dječačkih i mladenačkih dana u dnu je duše pritajeno nosio tešku ranu osobne nesreće i partizanske osvete koja mu je pogubila oca, da bi među kolegama lovcima donje Posavine i Lonjskoga polja – od djeda Tone Kunfa iz Gušća, naročito – doznao „da obalnim zaštitnim nasipom rijeke Save od Strušca prema Lonji nije dobro ‘hodati, jer se time gazi po tijelima nevino pogubljenih, kao na groblju…“ Svaki puta bi se zgrozio pri pomisli da je pod njegovom čizmom i tijelo tate Vlade.
Proglašenjem neovisne Republike Hrvatske, čijem su stvaranju i obrani svoj braniteljski doprinos dali naš sugovornik i njegov sin, Emilijan je o očevoj nesretnoj sudbini počeo intenzivnije razmišljati. Slušao je tako mnoga svjedočenja o masovnim pogubljenjima i zločinima partizanske vlasti iza 1945., kada su, primjerice, pok. Miloš i brat mu Boro Žepić 5. svibnja 1945. ostali bez oca Mladena, profesora sisačke Gimnazije.
Lojalan endehazijskoj državnoj vlasti, već razvojačeni domobran regularne vojske i simpatizer komunističkog partizanskoga pokreta, u odori je istrčao na ulicu pozdraviti osloboditelje s petokrakama. Njegovu je radost, međutim, skratio primitivni drug s istoka. Mladen Žepić postao je jedna od prvih žrtava preokreta, odnosno komunističkoga pokreta slobode i pravde. Bez obzira na proklamirana visoka načela slobode i pravde, dojučerašnji su se antifašisti – osvojivši vlast nove države – ipak prometnuli u crvene fašiste. Počela su masovna, noćna smaknuća svih koji nisu mislili poput komunista. Na putu im se, poput tisuća drugih ex-državljana NDH i hrvatskih domoljuba, našao i bivši trgovac Vladimir Wolf. Četrdesetak dana iza ulaska partizana u grad Svetoga Kvirina, 15. lipnja 1945., održan je sudski proces pred Vijećem komande grada Siska IV. vojne oblasti JJA. „Mila ženo i majko! Zadnji zbogom. Čuvaj djecu i sjećajte ih na mene, jer sam nevin. Vaš Vlado…“, napisao je na komadu papira iz polutame sudske garaže s rešetkama nesretni i očajni Vladimir Wolf. Poruku je prenio netko od sudskih stražara koji su poznavali članove ugledne obitelji Emilije i Vladimira Wolfa. U drugom, opširnijem pismu, nastalu iza završena procesa i poznata epiloga, očajni je osuđenik na smrt poručio: „Draga Emice! Evo, par sati pred smrt za kraj. Svi vi niste vjerovali, ali je tako. Kada nije htio odbor iz Capraga i svi oni koje sam spasio doći za mene jamčiti, onda se mora umrijeti. Ali, svi vi znadete da sam nevin. Znaj da sam te ljubio, čuvaj djecu te ih sjećaj na mene. Nemoj djeci drugoga oca dati, ako ti to bude moguće. Pozdravi sve, a tebe je ljubio sve do groba tvoj Vlado…“ Spomenuta dva požutjela papira, poput najveće dragocjenosti, u svojoj bogatoj arhivi tiskovina i dokumenata dulje od osam desetljeća ljubomorno čuvaju nasljednici Wolfa.
Poručnik Ivan Faget
Dugogodišnjem poznaniku i bivšem radnom suradniku iz tiskare „Sisak“, autor teksta našega portala donio je dugo traženu stranicu „Sisačkog vjesnika“ od 23. lipnja 1945., na kojoj je objavljena turobna vijest o presudi za dvadesetoricu partizanima politički nepodobnih sugrađana.
– Na jednoj je fotografiji, iz ateljea Ivane Noršić, moj stari sa žandarom koji ga je nakon uhićenja sprovodio do zgrade policije. Učinio je potkraj tridesetih godina protudržavni akt skidanja jugoslavenske zastave. Svojom je rukom na poleđini napisao da je to učinio iz revolta prema velikosrpskoj politici i zbog atentata Puniše Račića na hrvatske političare Radiće i Basaričeka u Beogradu.” Citirajmo i „Sisački vjesnik“ od 23. lipnja 1945. „Na kaznu smrti strijeljanjem, zbog suradnje s okupatorima i drugih ustaških zločina (kojih i kakvih? – nap. a.), suđeni su Mato Kapac, Dragutin Georgijević, Nikola Pavlak, Roko Farkaš, braća Viktor i Branko Tomazetić, Antun Bišćan, Franjo Janušić, Ivan Janušić, Mato Bolešić, Antun Saler, Josip Sertić, Luka Penga, Vladimir (Ernest) Wolf,Ivan Šepec (čuvar perivoja Viktorovac i drvene piramide- nap.a.), Ivan Svolšek, Đuro Raušer, Ivan Savinc, Franjo Marčec, Petar Sabljak i Mile Vlahinić. Na kazne trogodišnjeg prisilnoga rada osuđeni su Tinka Šumiga i Pero Orešković…“ Godinu dana kasnije, 15. lipnja 1946., s još 27 sisačkih Galdovčana presudom prijekoga suda strijeljan je kao civilna poratna žrtva i Drago Bajs. Istoga dana u Capraškoj šumi, nakon presuda prijekoga suda, strijeljani su i Vlado Bićanić, Stjepan Borić, Stjepan i Pero Čubrić, te Ivo i Mišo Draženović. Godinu ranije, 17. srpnja 1945., ubijen je i pekar Josip Brajković. Taj poznati pekarski obrtnik (1895.) izgubio je u Sloveniji i Austriji prilikom preokreta dvojicu sinova, pripadnika oružane sile NDH, Antuna (1926.) i Zdravka (1922.). Sin poznatog sisačkoga ustaškoga logornika Roka, 23-godišnji Ivan Faget, student i pričuvni domobranski poručnik, izgubio je život u nepreglednim slovensko-austrijskim kolonama smrti 1945. Njegova sestra i roditelji, nakon pobjede komunista, emigrirali su u Italiju i Argentinu. Broj poginulih i umrlih iz Siska, dolaskom partizana, zaključuje se imenima 245 civilnih i drugih žrtava.
Ali, vratimo se slučaju Vladimira Wolfa, koji je trgovački zanat učio kod gazde Plačeka, čija je prodavaonica bila nasuprot stare zelene tržnice u Prvoj ulici. Lojalnost režimu NDH u svibnju 1941. polagao je, koje li ironije, s kasnijim patizanskim kapetanom, krojačem ljudskih sudbina i predsjedateljem vojnoga sudskoga vijeća. Bilo je to u poznatoj Sokolani kraj pučke učionice i vatrogasnoga spremišta prašnjave Treće ulice, priča Emilijan.
“Baka Katarina stoga je vječito proklinjala potpisnike smrtne presude, želeći da im se obje ruke osuše. Pri tome Emilijan s naglascima i vrlo polako izgovara pola stoljeća nedodirljivo ime i prezime poznatoga sisačkog poratnoga dužnosnika. Napominje pri tome kako je otac zapravo radio na doznakama, upravnim poslovima prijava i odjava građana koje je potom odobravao i potpisivao Roko Faget. Duga je to i sasvim drugačija priča od one iz optužnice ili one iz povjesnice koju pišu pobjednici. Znam samo da mi nikad nitko kasnije nije podvaljivao bilo kakve očeve nečasne ljudske i policijske postupke. Jedna sugrađanka mnogo godina iza ratne zbilje spočitnula je, doduše, policijsku zabranu odlaska rođaka u Smederevo ili tako nešto. Očito, ne zabranu moga tate administratora, negoli logornika Fageta. Otkad je svijeta i vijeka među najboljima znalo je biti izuzetaka, loših ljudi, pa tako i među onim zlima. Moj je otac bio žrtva osvete zbog zloćudnoga režima NDH kojem je služio i u kojem nikome nije ugrozio život. A bilo je također odmazde prema pojedincima. Odlučno otklanjam sve moguće primisli o maltretiranju i progonu članova naše obitelji poslije konfiskacije očeva dijela imovine i njegova nestanka. Mnogo nam je pri tome pomogla nadaleko znana baka Katarina, primalja po struci, čije su poratne usluge u rodilištu trebale svima. Kod nje sam proveo dane najranijega djetinjstva. Ipak, poslije svega, nikada nikoga nisam mrzio. Prelistavajući stranice „Sisačkoga žrtvoslova“”, napominje kako mnoge njemu znane žrtve partizanskih zločina iza 1945. uopće nisu knjigama registrirane.
“Znam, primjerice, slučaj šnajdera ustaše iz Treće ulice koji je nestao u komunističkim likvidacijama, pa je njegova gospođa preudajom egzistencijalni spas pronašla kod suprotne strane. Život, taj teško objašnjiv fenomen, doista piše romane, drame, komedije i tragedije…”
Zapisničar zločina Vilim Srića
Vijeće vojnog suda IV. Vojne oblasti zasjedalo je za Wolfove kobnoga lipanjskog dana u punom sastavu: od predsjedatelja do članova vijeća, zapisničara, do zastupnika optužbe kapetana i poručnika, vojnika Jakoba, zastavnika Vilima i kapetana Franje, doznajemo iz sačuvane presude „U ime naroda Jugoslavije“ u krivičnom predmetu protiv okrivljenoga Vlade Wolfa zbog djela aktivnoga sudjelovanja u ustaškom pokretu, špijuniranja i prijavljivanja simpatizera NOP-a. Vijeće je donijelo presudu: Okrivljeni Vlado Wolf, sin pok. Milana i Katarine rođ. Pavelić, rođen 3. srpnja 1914. u Capragu, oženjen, otac dvoje djece, pismen, vojsku služio, do sada navodno nekažnjavan, kriv je: što je svibnja 1941. položio ustašku zakletvu i do studenoga mjeseca u patrolama po Capragu obavljao hapšenja, krivična djela kažnjiva člancima 13. i 14. Uredbe o vojnim sudovima; što je kao agent ustaške policije početkom 1942. hapsio simpatizere NOP-a; što je kao predradnik Talionice Caprag od ožujka do konca prosinca 1943. špijunirao radnike i simpatizere NOP-a i prijavljivao ih policiji, te obavljao premetačine u stanovima; što je u proljeće 1942. dvojicu odbjeglih seljaka vezao i kroz grad sprovodio do zgrade policije. Stoga se okrivljeni Vlado Wolf, na temelju gornjih djela, osuđuje na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časnih prava i konfiskaciju njegova dijela imovine u korist Narodnooslobodilačkoga fonda. Presuda će se izvršiti prema odobrenju Višega vojnog suda kod Štaba II. Jugoslavenske armije. U obrazloženju presude kaže se da je osuđenik priznao polaganje prisege lojalnosti NDH na ruke logornika Fageta, sudjelovanje u patrolama i hapšenja četiri željezničara i simpatizera NOP-a. Također je navodno uhapsio simpatizere NOP-a Palčića, Marjanovića i Frieda… „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“
Od našega sugovornika Emilijana Wolfa doznajemo i to da mu je pok. majka Emilija bila iz talijanske obitelji Sottollo i da je kod svojih rođaka Talijana, vlasnika ciglane u Staroj Subockoj kod Novske, rado provodio ferije.
“Pradjed je rano umro, pa je baka došla ovamo s djecom, sinom Milanom i kćerkom Ankom. Kasnije se udala za ministra financija Endehazije i s njime pobjegla u Italiju i Argentinu.” Za kraj komentar Emilijana Wolfa o ratno-poratnoj osveti: “Bilo je toga i previše na svim stranama. Partizani se ipak ne smiju žaliti, naplatili su se i stostruko. Ali, jednom sve mora prestati…“ T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.