80 GODINA S NOGOMETOM KOLUMNE

ZLATKO HOĆEMO ONO ŽUĆE OD SAMOG SUNCA

13. srpnja, 2018.

Pod teško, za Kontinentalca, izgovaranim prezimenom: Mbappe. Pogba je, koliko ga pratim, popustio. Ali nalet crnih stvorova, iz obrane, na centrirane lopte, uvijek kriju visoki napon. Pozor Vatreni! Čuvajte ih se, kad nalijeću. Imaju gadan  skok. Silno  pucaju glavom: ko’ ludi. Onaj Umititi i Varane. Štoperi Gala. I, to bi bilo sve. Ako  se Vatreni  nategnu ko’ lukovi Branimirovih strijelaca, na reljefu, Ivana Meštrovića, vjerujem u naše zlato. Hoćemo, tu smo. Hrvati, braćo – Fifino zlato. U ruci ga drži naš Zvone Boban, desno do šefa, Infantiija. Nedjeljo, dođi! Ujutro –  Sveta misa. Poslijepodne, slavlje Hrvata. Ono, zadnje. Žuće  – od samog sunca

Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Nema se vremena čekati. Spremnost, do apsoluta. Vatreni, Dalićevi. Na noge! Francuska ima – toga –   za pokazati. Ipak, vjerujem u naš tempo. Ovog Mundiala. Toga nije bilo. Sad je tu. Izvucimo sve što imamo, u nogama, u glavana. I, idemo! Puna srca, po zlato. Hrvati. Braćo…Tri njihova mušketira i jedanaest, naših, Vatrenih!

Hoćemo slavlje žuće od samog sunca

Ovo je moja, živa istina: tresu mi se noge. Drhtim. I, strepim. Bez razloga. Ali, tu je to. Baš, tak. Francuzi. Finale. Nedjelja. Na Lorcin, pjesnički način: ‘U pet sati poslije podne’. Lužnjiki. Čujem pjesmu. Baladu o mušketrima. Galima. I, njihovim pijetlovima. Je li to onaj, mali Atleticov Griezmann. Kažu, alzaški Švabo. Plavih očiju.Veseljak.Filmska faca. Pomalo, Delonovska. Očito, spreman na najteži nogometni krimen: zabiti gol, nama – Hrvatima. Ima pregled. Ima smirenost. Ima, dodiraj s loptanjem, našeg Luke Modrića.  Volio bih ga imati – doma. Ne, s druge strane plota. A, događa se, baš to. Napoleonski visok, zgodnički, šarmer, s pokrićem ili ne, to ne znam. Ali, zna podvaliti loptu. Zna, opaliti loptu. Vraški. Neki, sve u svemu, gadan tip. Iz romanologije gradskog podzemlja. U nogama – zlato. Može ga, jednostavno, zgrabiti, koliko hoće. Živa slikovnica. Evo vam je. I, pitanje za Dalićeve lovce na žive glave: kako do njega. Kako ga – ha,ha,ha – da budem indijanski raspoložen, skalpirati? Izbaciti – iz igre. Otjerati s njim, sav strah za  gungulu, pred Subašićem.

Nikada Albion nije bio tako smiješan

I, dok pišem ovaj studij, za vlastiti dnevnik o Griezmannu, ja nemam vremena za puno slavlje pobjede, protiv Engleske. A bila je, grandiozna, heroiska. Za debelu povjesnicu,  ne samo hrvatskog, nogometa svijeta. Ne cijenim Engleza, nogometaša. Ne! Malo ih pamtim, iz njihove, naučiteljevičarske prošlosti. Bobby Charlton, Sir Stanley Matthews, Banks… Iz ‘voleja’, samo se njih sjećam. Očito, premalo, za takvog giganta. A, mi smo, Vatreni, ogolili tog monstruma, of England, do kože.  Pomeli. I oderali ga. Bacili mu kožurdu, uz onaj crveni križ na bijelom, u zadnji kanal na kraju grada. Pun, smrdljive vode. U drugih 45 minuta, pa i u nastavku, mi smo bili dominator. Gospodari situacije. Dominus litis. Mr. Southgate, južno- vratnjak, kad bi baš štel prevoditi, di’ vam je taj, Harry Kane? Nigdje!. Nije takao loptu. Je, onaj je mad-man, Tripier, zviznul, u petoj minuti (čovječe, kaj je?) raljuz, koji se ne skida (Zvonko Monsider – da!). Dele Ali – who are you’: pa tko si ti? Jeli vas naše ‘vatrenjaštvo’, strpalo u džep. I Vida i Lovren. Pol’ Albiona! Jenjavli su ta, tri sirota lava, iz minute u minutu. I, eto,  hoću, uživati u tom, smiraju, jedne kolonijalne bahatosti.  Kojom smo spretnošću Perišića i Mandžukića, okrunili taj, veličanstveni niz prilika. Nikad Albion nije bio tako smiješan. A, za tolike, bili su već okrunjeni- zlatom. Mogli smo ih – nakantati – ko’ nikad. Za sva vremena. ‘Finferica’ – lakoćom. Iz rukava. Nažalost, nemam, za Otočane, više vremena. Good by! Mlate me,  ti Francuzi. Tu su. Jednom su nam, tamo pod Ćirom, ‘maznuli’ finale, sad nas čekaju u – finalu! Taj mi se, Deschamps, neki probi-svijet, niš’ ne dopada. Uskih, odugih usana, lica koje nije za Holywod Clarac Gabbleovih vremena, izvlačio je do sada, trikolore. Do Lužnjika. Tko će ga, pročitati? Vjerujem – Dalić. Ima  ga, sigurno, u svom notesu.

Nalet crnih stvorova

Ali, La Patrie, ima još jedan adut. Napasnik. Mladac. Nadarenik. Niti,  dvadeset. Zgodnički. Tko zna, ispod kojih palmi dolazi. Ali, da  može puno toga. Može. I pretrčati. I, predriblati. I,  proigrati. I – opaliti! Opasnost, nije važno, koji broj, ali je tu. Ne spavajmo. Zgruvajmo ga, Vatreni, u naš kontejner. I, prije utakmice. To je put. Pod teško, za Kontinentalca, izgovaranim prezimenom: Mbappe. Pogba je, koliko ga pratim, popustio. Ali nalet crnih stvorova, iz obrane, na centrirane lopte, uvijek kriju visoki napon. Pozor Vatreni! Čuvajte ih se, kad nalijeću. Imaju gadan  skok. Silno  pucaju glavom: ko’ ludi. Onaj Umititi i Varane. Štoperi Gala. I, to bi bilo sve. Ako  se Vatreni  nategnu ko’ lukovi Branimirovih strijelaca, na reljefu, Ivana Meštrovića, vjerujem u naše zlato. Hoćemo, tu smo. Hrvati, braćo – Fifino zlato. U ruci ga drži naš Zvone Boban, desno do šefa, Infantiija. Nedjeljo, dođi! Ujutro –  Sveta misa. Poslijepodne, slavlje Hrvata. Ono, zadnje. Žuće  – od samog sunca. T