Nema sumnje da se Hrvatska vraća u bajkovitu prošlost u prohujala stoljeća naših predaka, u mir i spokoj romantičnog stada koje slijedi svoje pastire. Kolinda i premijer Plenković, mentori radikalnih katoličkih udruga i konzervativnih političkih strančica, pod budnom kontrolom Kaptola – obećavaju nam blagostanje kakvo nikada nismo imali. Kolinda kaže: “Hrvatska će biti najrazvijenija zemlja Europske unije i svijeta. To vam obećajem.”
Zlo od početka
Stigli smo do dna europskog dna, pa je jasno da se Kolindino obećanje ne odnosi na ovaj život, nego valjda na onaj drugi, zagrobni. Jedino moramo biti poslušni, ne trebamo razmišljati – i sve će doći samo po sebi. Kad umremo isposnički u hladnim sobama s praznim stolovima, možda doživimo to obećanje.
Za stvaranje Hrvatske kao najrazvijenije zemlje “onog drugog” svijeta potrebno je konstantno
stvarati uvjete, da stado bude apsolutno poslušno i da slijedi tvrd nacionalni i religijski identitet. To nedvojbeno rezultira radikalne anti stavove prema drukčijima po naciji, vjeri ili seksualnoj orijentaciji. No, takav anticivilizacijski nazor nije genetski ugrađen u ljudska bića. Zajedničko življenje tijekom tisućljeća stvorilo je kod čovjeka empatiju, ljubav prema bližnjem, toleranciju i uvjerenje da je činiti dobro bolje i snažnije od zla.
Kratka povijest Republike Hrvatske uči nas da to baš i nije tako. Zlo je od početka ušlo u sve pore nove države i poharalo svo ono dobro. Pohlepna hrvatska vlast pokrala je i opljačkala sve resurse koje su stvarale generacije Hrvata. Vrh tog ledenog brijega ove se 2017. godine pokazao u milijardskoj mega aferi Agrokor.
Iako je svima jasno da ćemo, mi hrvatski građani, pokriti i te milijardske dugove Agrokora –
kompletan sustav pljačke naroda ne pokušava se izmijeniti (nema nikakvih reforma!). Što više, pojačani su svi provedbeni mehanizmi da se dosadašnji neolibaralni kapitalizam i crony
kapitalizam pretvore u klasični KRIMI KAPITALIZAM u najekstremnijem obliku. Rodijački
kapitalizam (crony) je konzumiran, jer su se svi važni rođaci, prijatelji i njihovi prijatelji ubacili u onu pogubnu viziju o “200 bogatih obitelji”. Sada se radi na širem planu, nacionalnog i religijskog identiteta. Naprijed mogu samo oni “ispravni”, ustrojeni po kaptolskim mjerilima.
Put ka stvaranju “ispravnog” stada isključivih stavova prema drukčijima bez obzira na to je li riječ o drugoj naciji, vjeri ili progresivnijem razmišljanju, nije bio lagan. Pripreme su se vršile od samog početka hrvatske državnosti. Čvrsta veza vlasti i Kaptola počela je Tuđmanovim prijedlogom: “Osigurajte nam priznanje, i vratit ćemo vam imovinu.” I bi tako, u početku korektno, ali kasnije se otelo svim dogovorima. Umjesto Isusove skromnosti, Crkva je postala prebogata, glamurozna tvorevina. Po Ustavu RH, sekularna država Hrvatska, uz Poljsku i Mađarsku, skrenula je u opasni katolibanski fanatizam. Poslušno stado treba voditi od rođenja pa sve do smrti. Moramo naučiti živjeti po novim/starim uzusima življenja. Što prije to bolje, najbolje odmah od početka, od javnih vrtića, škola, sveučilišta, TV-a, radio emisija, tiska, bolnica i pogreba. Agresivno, prisilno, s nevjerojatnom upornošću, sve
jače i jače. Vraćanje u duboku i mračnu prošlost po religijskim vertikalama morala nije lagan posao i morao se godinama planirati i realizirati svaki dio nauka. Jedan segment vraćanja u prošlost je i oživljavanje mrtvog latinskog jezika. Papa Pio XII. smatrao je uporabu latinskog plemenitim znakom jedinstva i sredstvom protiv bilo kojega iskrivljavanja pravog nauka Crkve. Dio katoličke tradicije je i znanje osam kratkih molitava na latinskom jeziku.
Možemo se nadati da će se latinski jezik uskoro uvesti i u našu redovnu nastavu. Već je počelo.
Mrtvo slovo na papiru
Prva riječ novog školskog nauka je KURIKULUM što je latinski ekvivalent “curriculum vitae” – a znači prikaz života ili životopis. Kurikulum je novo ime za školski program. U jalovom brdu papira o školskim reformama piše da tih “kurikuluma” ima i više, spominje se: “Nacionalni kurikulum temelj je za izradu školskog kurikuluma.” Taj Nacionalni kurikulum valjda drukčije tretira našu naciju od ostalih manjinskih nacija koje žive u Hrvatskoj.
Žalosno je, tragično i pogubno što je taj kurikulum ili kako god se zvao – mrtvo slovo na papiru. Dok pokraj nas marširaju i prelaze ispred nas Bugari, Rumunji, Albanci, pa i neka afrička plemena, Plenković i njegova pregolema masa ministara – spavaju po pitanju kurikuluma. Vlade prije njih i oni godinama spavaju. Mali stranci pripremaju se za život modernog doba na sasvim drugi način nego mali Hrvati. U njihove školske “kurikulume” ulaze nova saznanja.
Zašto je to tako? Postoji samo jedan odgovor – naš sustav ne želi podnijeti nikakav pomak
unaprijed, bez Agrokora, Hypa i ostalih mega afera u kojima “200 obitelji” i dalje pljačkaju ostatke kostura Hrvatske. Uzimanje milijardskih kredita bez znanja i dozvole naroda, pa ni s dozvolom Hrvatskog sabora nije u skladu ni međunarodnih uzusa, ni moralnih norma. Mi građani Hrvatske nemamo pojma koliki su astronomski dugovi naše države, jer ne možemo vjerovati objavljenim podacima. Previše često vlada RH ne govori istinu (da ne kažemo: laže!) i daje lažna obećanja (sjetimo se obećanja o kupnji INE ili slično…). O moralu vlasti dovoljno je spomenuti sramotno, koruptivno kupovanje zastupnika, odnosno kupovanje vlasti. Nezamislivo u demokraciji kojom se kiti naša država.
Još jedan važan čimbenik u silnom otporu novog pristupa školovanju je Građanski odgoj i
obrazovanje. Zabrana dolazi s Kaptola i stranaka s predznakom Pavelićevog “U”. U pilot programu Građanskog odgoja u nekoliko riječkih škola ispitivanja su ukazala na “daleko veće poštovanje osoba koje su drukčije od mene.” A to je u potpunosti kosi s tendencijama okoštalog sustava.
Nove generacije odgojene u našem okorjelom, zastarjelom i konzervativnom školskom
“kurikulumu” neće se buniti na bilo kakve odluke svojih pastira. Zbog toga ne treba probijati
žabokrečinu školskog sustava – jer trebamo mlade, poslušne radikale s naglašenim nacionalnim nabojem i s jasnim religijskim identitetom. Oni ne smiju gledati “sa strane” – ugrađena su im pokrivala za oči kao kod konja koji vuku zaprege. Ti konji – ili naša djeca, mogu gledati samo u pravcu u kojem vuku svoja preteška kola.
Iz svega slijedi da ćemo “Nacionalni kurikulum, temelj za izradu školskog kurikuluma” čekati jako dugo. U dugim godinama koje slijede, možemo se nadati samo minimalnim pomacima kojima će nas i dalje zavaravati vlada RH. O pravom Školskom programu iliti Kurikulumu (curriculum vitae) možemo samo sanjati.
Anno Domini MMXVII. T
