Graknu, da kljucaš u njihove vene i prebrojavaš im krvna zrnca. Krvavo im podnebesje, oni su davno izbrojili naša krvna zrnca, naša rebra, prolijevali našu krv isto onako kako se prolijeva krv jaganjca, dok za stolovima sjede i čekaju žderačine, opačine žderonje, nabiguzičine, guzonje, seronje, prdonje, mudonje, pretvorice, dodvorice, ulizice, izdajice, posrbice, orjunaši, partijaši, kosovci, dojavnici, javnici, doušnici, udbaši…
Piše: Ante Matić
Našao sam se u dvojbi kao Buridanov magarac. Na jednu su stranu stali drugovi njihovi zetovi, koji nude svašta, na drugi drugarice njihove snahe, koje nude nešto i svašta, pa ti budi pametan i odluči se na koju ćeš stranu.
A važno je stati na pravu stranu. Uvijek su dvije strane, lijeva i desna. Treće nema! Na kojoj su strani drugovi, njihovi zetovi i kumovi, a na kojoj snahe, važno je znati i po tome se ravnati.
Jedno je točno i nepobitno, igrali su igru svojih punaca i punica, šogora i šogorica, šura, šurinica, raznih mućkalica, gibanica, pečenica i prepečenica. Tko zna koliko je za njima zakukalo ovaca. Njihove grozbe, gozbe i terevanke, skupo su koštale hrvatske majke, jer su njihovi zetovi i njhove snahe silno voljeli politiku i vlast. A vlast je slast! I sila i moć!
Pokažite mi značajnijeg hrvatskog političara u dvasedesetom i ovome stoljeću, da nije njihov zet ili njihova snaha. Miješani brakovi bili su i ostali zaklon, otklon i zakon za vlast, kume moj.
Voljeli su svoju tazbinu
Stara narodna izreka kaže, da si otamo odakle ti je i žena. Ako je tomu tako, a izgleda da je bilo tako i da je još uvijek tako, onda nam je zlo i naopako.
Oni su voljeli svoju tazbinu kao medvjedi jazbinu, oni su pripadali čoporu kao vukovi, krdu, oni su odlučivali o svemu i nisi smio zucnut tko je komu zet, tko snaha, tko punac ili tast, tko punica, šura ili šurinica, balduza, amidža, strikan i ćakan, daidža i ujac i ujna, stric i strina, tabu tema bila je rodbina onih koji su bili i ostali na vlasti u Lijepoj našoj i u Dragoj našoj.
Kad pokušaš o tome progovoriti, oni graknu, da kljucaš u njihove vene i prebrojavaš im krvna zrnca. Krvavo im podnebesje, oni su davno izbrojili naša krvna zrnca, naša rebra, prolijevali našu krv isto onako kako se prolijeva krv jaganjca, dok za stolovima sjede i čekaju žderačine, opačine žderonje, nabiguzičine, guzonje, seronje, prdonje, mudonje, pretvorice, dodvorice, ulizice, izdajice, posrbice, orjunaši, partijaši, kosovci, dojavnici, javnici, doušnici, udbaši…
Njihovi zetovi nisu imali osjećaja, razumijevanje za svoju rodbinu, za djedovinu, za očevinu, za Domovinu, a njihove snahe nisu imale milosti prema muževoj rodbini, prema svekru i svekrvi, djeverovimna, svastikama, zaovama, komšijama…
Tako su gotovo čitavo jedno stoljeće vladali, uživali u našim dobrima, jeli naš kruh u našoj kući i nama ostavljali mrvice na stolu, koji ne postoji. Mnoge su ostavljali u jadu i bolu. Posebno se to događalo poslije Druge velike svjetske vojne, od Bleiburga do Đevđelije, od 1945. do 1990. godine, do prvih višetranačkih izbora, do referenduma o nevisnosti i rata 1991. godine do konačne slobode hrvatskog naroda od našeg goropadnog i nezgodnog, pohlepnog i agresivnog susjeda.
Godinama, decenijima vladali su gedžovani i gotovani partizani, njihovi zetovi i njihove snahe, a mi nismo smjeli reći tko ti je ubio djeda, oca, majku, brata, sestru, strica, ujca…
Poslije velike vojne bilo je to nešto tajnovito i opasno dozlaboga. Noćima su ljudi nestajali iz svojih kuća. Neke su lovili po šumama i gorama kao zečeve i ubijali kao divljač. Sjetimo s kamišara i duhanara. A lagali su kako naši ubijaju njhovu nejač. I dugo se čuo tihi plač matere Mare, Luce… za ubijenim i nestalim sinovima Matom, Jurom, Perom, Antom, Franom, Jozom, Stipanom, Ivanom…
Sve drže pod kontrolom
U novije vrijeme rade to podmuklije, lukavije. Kao nisu oni više na vlasti, ni pri vlasti, nego neki naši, desni, vjernici, katolici. Malo morgen. Njihova djeca i unuci drže sve u svojim rukama i pod kontrolom, i kapital, i vlast, i medije, ama baš sve. Njihova pohlepa nema granica, njhov silna želja za vlašću gotovo da je beskrajna, njihove rodbinske i kumovske veza ostaje i dalje tajna, tabu tema i velika dilema onih koji su mogli a nisu ništa učinli kad su mogli učiniti, da konačno budemo svoji na svome, da odlučujemo o svojim životima i svojim sudbinama. Njihovi djedovi oteli su nam sadašnjost, njihovi sinovi oteli su nam budućnost. I što predstoji toj kobi, što, prijatelji moji, koji ovo čitate i pitate se što taj bulazni i što govori u rukavicama, što konačno ne baci rukavicu komu je treba baciti u lice.
Da bi vam bilo jasno do nejasnoće i upitno do nedgovora glede njihove opakoće, ljudske zloće i zbilje u kojoj smo zatečeni i zatočeni, nabrojit ću tek neke značajnije njihove drugove zetove i snahe: Broz, Andrić, Meša, Komšić, Mikulić, Tripalo, Šuvar, Planinc, Savka, Milka, Gošnjak, Bošnjak, Bakarić, Manolić, Čolak, Lasić, Blažević, Bilandžić, Pavlović, Vuković, Stojić, Kajić, Bajić, Goldstein, Pupovac, Mesić, Josipović…
Njima dodajmo još ove koji na razne načine potkopavaju, klevetaju, vrijeđaju, omalovažavaju, lažu i mažu na razne načine, a premazani su svim mastima, koje nisu naše iskonske i sudbinske: Nenad Stazić, Ivan Vrdoljak, Arsen Bauk, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Velemir Visković, Vesna Teršelič, Drago Pilsel, Sanja Sarnavaka, Rade Šerbedžija i familija, Branimir Pofuk, Jelena Lovrić, Matija Babić, Igor Mirković, Danijela Trbović, Aleksandar Stanković, Zoran Šprajc i još neki…
Oni su bili ili jesu predsjednici država, ministri, ambasadori, direktori, konzuli, generali, pisci,novinari, urednici, direktori, umjetnici, partizani, komunisti, ateisti, robači, komandiri, financi, filanci, žandari, učitelji, milicajci, šumari…
Danas su njihovi sinovi i unuci tajkuni, bogatuni, ravnatelji, vlasnici firmi, novina, hotela, motela, lanca trgovina raznom robom, drogom, ićem i pićima, nekretninom, pokretninom…
I udaraju se u nekakva svoja prsa, pa hrvatuju, prodaju nam maglu, rog za svijeću, laž za istinu, maglu za mjesečinu, zlo za dobro, vraga svoga bezbožnog…
Sve se u meni buni protiv toga, a tako sam usamljen, neshvaćen i nemoćan da išta promijenim na bolje, pa da drugovi njihovi zetovi i njihove snahe, pa da prodavači lažnih ploča vrijednosti jednom padnu pod te svoje proklete krvave ploče, u svoje jame koje su za druge bili iskopali. Koliko je još neotkrivenih jama u zemlji hrvatskih grobova Deželi, koliko u Hrvatskoj, koliko u Bosni i Hercegovini.
Drugarice i drugovi, njihova djeca i unuci, pa čak sada i praunuci, kažem i ne lažem, bedem su komunizma, jer je Hrvatska davno pocrvenjela od hrvatske krvi i još uvijek se crveni, a i ja se crvenim od stida i srama što je još uvijek tako, što, poslije rata, nismo sveli račune, učinili prosvjetljenje, ispit savjesti, katarzu i lustraciju.
Ideologija drugova bila je laž i obmana, a praksa zločin i prevara. Vrijeme vlasti drugova ostavilo je pod ovim krvavim podnebesjem moralnu pustinju i demografsku pustoš. Drugovi su ubili i protjerali više Hrvata nego u tisuću godina borbe hrvatskog naroda za opstanak. Oni su organizirali najveću ekonomsku pljačku hrvatske nacije u njezinoj povijesti. Psihološki teror vlasti drugova gurnuo je Hrvate u krizu indetiteta i nacionalnu psihozu. To zlo prešlo je granice ponerologije i historijografije i zašlo duboko u psihologiju i psihopatiju.
Samo je jedan zločin veći od njihova zločina, a to je zaborav na zločine drugova.
Drugovi su ubijali svećenike, zlostavljali vjernike i nijekali postojanje Boga, a nisu Lucifera. Središnji i najljepši trg u prijestolnici svih Hrvata nosi ime druga nad drugovima. Ova, zapis o njima moj je prilog nezaboravu i hrvatskoj šutnji. T
