GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: ČAROBNI ZAGREBAČKI KVARTET U NOVINARSKOM DOMU

2. listopada, 2022.

Piše: Igor Koruga

Pojam zvuka, ili po definiciji promjene tlaka, napetosti, pomaka, ili brzine čestica koje se šire u elastičnoj sredini, obuhvaća doista sve što čujemo. U zatvorenom prostoru, naime, uz izvorni zvuk, čujemo i njegove anomalije uzrokovane apsorpcijom, refleksijom, difuzijom i rezonancijom; problem dodatno čine i takozvani stojni valovi (rezonancije zvučnih valova istih frekvencija) koji pojedine frekvencije – ovisno o obliku, građi i volumenu prostorije – pojačavaju, stišavaju, ili čak potpuno poništavaju. Stoga se u različitim koncertnim prostorima nastoje izbjeći paralelne plohe, pravi kutovi i općenito prostrane ravnine, a tlocrtni se ideali kreću, u neparnim koracima, od peterokuta do n-terokuta, odnosno do kruga i elipse. Zanimljivo jest da se, pri spomenu pojma optimalnog odjeka, još uvijek uglavnom misli na prastare polukružne akropole i kružne amfiteatre. A gotovo savršeni eliptični oblik ima i zagrebačka Velika dvorana Novinarskog doma u Perkovčevoj 2, koja je od ove godine postala stalnom pozornicom Spona Classics ciklusa Zagrebačkog kvarteta, čiji je prvi koncert bio priređen u petak, 30. rujna 2022. godine od 20 sati. Moguće jest da je novi dom od zagrebačkih gudača zahtjevao nešto intenzivnije, naglašenije, ili jednostavno glasnije muziciranje (u odnosu na Veliku koncertnu dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda), napose radi manjka jeke – vrsnim virtuozima itekako korisne, no čujni pomaci na bolje, poglavito u smislu razlučivosti tonova, kompleksnog timbra gudačkog kvarteta i općeg zvučnog ravnovjesja, utješili su pomalo nostalgičnu i iznimno odanu publiku.

U neobično intoniranom Largu

Čarolija je započela s briljantno izvedene Četiri minijature za gudački kvartet, Adalberta Markovića (1929-2010), kontrastne u izrazu, u osnovi tradicionalno skladane, s isječcima koji su u fugalnoj, trećoj minijaturi (Andante), u svim instrumentima, upućivali na početna tri tona Bachovog Umijeća fuge, BWV 1080. Potrebna oštrina bila je, dakle, od samoga početka uzorna, jednako kao i tajming, i to u svakom taktu izuzetno slušljivog djela koje se, valja reći, već dugo nalazi na stalnom repertoaru nekoliko domaćih i stranih gudačkih kvarteta. Sklad pri tumačenju nije izostao niti u slučaju iznošenja sljedećeg Gudačkog kvarteta u D-duru, op. 76, br. 5, Hob.III:79, Josepha Haydna (1732-1809), koji je započeo s elegantnim stavkom u obliku dirljive, himničke teme s obiljem varijacija i dursko-molskih prevrata. Netom nakon, u neobično intoniranom Largu cantabile a mestu (u Fis-duru), istaknuo se mladi, dovoljno iskusni Martin Krpan (1995), s istančanim i suzdržanim tonom tijekom iznošenja središnje teme. Unutrašnja igra unutar ansambla nastavila se u inventivnom Menuetu, s trostrukim taktom i sinkopiranim figurama, i u njemu kontrastnom Triju u d-molu, s konstantnom aktivnošću i nagovještajem duboke tajne. Vrhunac se dosegnuo u Presto finalu koje je započelo kako je naizgled trebalo i završiti – s tri uzastopne tonične kadence. Neograničena radost Haydnovog svršetka bivala je prekidana s tek povremenim stankama, u mahnitom tempu i gustom fraziranju, jednako izazovnom za glazbenike i koncentrirano slušateljstvo.

Svemoćni američki prizvuk

Samo načelno drugi dio koncerta, jer nepotrebne pauze srećom nije bilo, bio je osmišljen s Dvanaestim gudačkim kvartetom u F-duru, op. 96, ¨Američkim¨, Antonína Dvořáka (1841-1904), odnosno sa svojevrsnim zaštitnim znakom Zagrebačkog kvarteta. Naime, koliko god on bio izvođen, nikada (barem meni) nije dosadio taj svemoćni melodijski prizvuk, nipošto per se ¨američki¨. Jer, za razliku od osobitog ritmičkog ostinata, odnosno od karakteristične (sjevernoameričke, indijanske) popratne, ritamske formule koja se nemodificirano ponavljala sve do finala – ponajčešće u perfektno napisanoj i iznesenoj dionici viole Hrvoja Philipsa (1977), atributi poput pentatonike i melodije lišene vodećih tonova mogli su se pronaći i u nekim europskim kulturama. Sugestivnost izvedbe još se povećala u finalu u kojem je, uz sinkopirana ozračja braće Philips (2. violina i viola), zaiskrila slobodna improvizacija kakvu je, navodno, Dvořák prigodno odsvirao na orguljama područne crkve u selu čeških iseljenika, Spillvilleu, u Iowi. T