KOLUMNA ČITAONICA

ZLATNA KNJIGA GLUPOSTI

4. rujna, 2011.

Piše: Ante Matić

Tonko Marojević, Družba da mi je, Ljevak, Zagreb, 2010.

Pisac, pjesnik, esejist, kritičar, prevoditelj, povjesničar umjetnosti, akademik, svaštar i član raznih žirija i povjerenstava u bivšoj državi i još više u ovoj novoj  Hrvatskoj, objelodanio je knjigu eseja o mrtvim i nekim živim hrvatskim piscima i pjesnicima. Možda je Tonko Marojević i najdruželjubiviji pjesnik i likovni i književni kritičar, koji je kao “veliki pjesnik” uspio preko svojih veza i vezica, pobrati razne književne nagrade, pa čak se uspio bogatipitaj kako, ugurati među golemo hrvatsko krdo akademika.

Za nepovjerovati s kojom lakoćom i pritajenom maloćom ovaj nadriakademik i isto tako pjesnik, kritik i vrag će mu ga znati što sve taj nije, skida s pijedestala uvažene pjesnike i proglašava ih svojim prijateljima, drugovima, kao da je s njima čuvao koze. Mislim da bi Tonko izgubio tri ovce ako bi mu povjerili da čuva dvije. Nema tjedna da ne pročitam kako je predstavljao neke knjige, svoje ili tuđe, otvarao izložbe, držao neka predavanja, dao izjave o ovome i onome…Ne smeta meni što on predstavlja knjige i otvara izložbe, lobira i žirira u raznim žirijima, mene smeta što on to loše radi; ulizički, dodvorički, mučki, kukakvički i podanički. Tako je, nedavno govoreći o sabranim djelima Maka Dizdara, pohvalio grafičku opremu Makovih sabranih djela. Knjige su tiskane, vjerovali ili ne, nekom ubibože blijedom zelenom bojom, koja se slabo vidi i teško se čitaju slova, pogotovu ona u fusnotama. Morate imati oči sokolove da pročitate Makove stihove. Da nebo oboje u zeleno, Marojević bi to pohvalio. Kako je mogao taj vajni pjesnik, kritik i akademik zaboravit i prešutjet da je Mak iz Hercegovine i da je kolijevka stećaka Hercegovina, pogotovu rodni kraj Maka Dizdara. Ispalo je tako kao da je Mak iz Zanzibara, nekekav Bošnjak, Bosanac, bosanski pjesnik, koji je pisao svojim jezikom i tako dalje i tako gluplje.

Stalno, vraški uporno, neumorno, bez prekida, s mnogo površna znanja, sebeljubne rutine i opasna umijeća zavođenja čitatelja, pjesnik, kritik i akademik Tonko Marojević čita, isčitava, pripisuje, opisuje i tumači djela hrvatske  književne baštine i suvremenosti. Zbirka njegovih književnih portreta naslovljena je egoističnom asocijacijom na Hektorovićev stih:

U ruci mu zlatna knjiga/ Družba da mu je…

Samim naslovom Maorojević se umislio da je napisao “zlatnu knjigu” hrvatske kritike i esejistike o piscima po njegovu izboru, kriteriju i epohalnoj spoznaji i poznanstvu svakog pisca ponaosob!

O većini pisaca i pjesnika koje je uvrstio u tu svoju “zlatnu knjigu” proglašava svojim prijateljima kako bi impresinirao čitatelja, koji bi istini za volju, bezbeli kako na jednom mjestu veliki Ivo veli, a Mak kaže ve molju, treba znati čitatelj s kim se sve ovaj nametnik pjesnik služio, koje je pjesnike skužio, koje sve čitao i s kim se sve družio za života.

Tako Marojevićevom zlatnom knjigom gluposti defiliraju neki njegovi mrtvi i neki njegovi živi prijatelji i drugovi: Tin, Desnica, Marinković, Novak, Kaštelan, Lasić, Šoljan, Golub, Mrkonjić, Dedić, Maruna, Paljetak…

Vala mašala! Kako je kojega opisivao, rastavljao na proste faktore i opet sastavljao, valja pročitati i, čisto sumnjam, da nećete na kraju začepiti nos.

GLAVURDA I GLAVICA KUPUSA

Ante Tomić, Dečko koji obećava, Jutarnjiu list, Zagreb, 2009.

Dobro se ukoričio, ukurčio i opario pisac Tomić. Na koricama velikom kolosalnim slovima u bojama piše Ante Tomić, manja slova naslova knjige i ispod tih slova velika glavurda pisca natkriljena slamnatim šeširom. I sve to na crnoj podlozi. Dakle, Tomić je na koricama pokazao svoju veličinu, a među koricama su skromne, malene kolumne, koje je već čitalo viteško čitateljstvo njihova Jutarnjeg lista. Još jednom kažem, dakle, Tomić se bome dobro ukoričio. Iz dnevnog lista uskočio ravno u korice. I to u velikom tiražu. Tko je želio kupiti Jutarnji list mogao je i Tomićeve bivše tekstove, koji su sada taze kao iz magaze, ukoričeni u crne korice, pa je na zadnjoj stranici, odnosno korici prčica o stanovitoj Paris Hilton: Pri dnu crnih korice  bijelim slovima otisnut je kratki živipis autora  i djela koja je objavio do sada. Knjiga je odsjela i u izlozima u centru glavnog grada svih Hrvata, pa se ooglasilo i na televiziji da je to “remek djelo” izišlo iz tiska, izletilo iz glave i slave slavnog pisca kao kamenčić iz praćke, pa je tako svijetu obznanjeno, da su ugledale svjetlo dana po drugi put Tomićeve kolumne. Onu o Gospi i kupusu nikad nije stavio u nijednu svoju knjigu, a ja sam taj prljavi tekst pročitao svojedbno u Jutarnjem listu. Tomić tada tako piše kako mu se Gospa ukazala u glavici kupusa. Kad je raskrižio glavicu  ugledao je Gospu i rekao je: kakva šteta što nije kiseo! Tomić zna dobro pisati romančiće, priče i scenarije za filmove, ali i još više vrijeđati sve što je ovome narodu najsvetije.

Može mu bit kad pripada krugu nekog tamo: Jergovića, Ferića, Dežulovića, Pavičića, Radakovića, Manojlovića, Jugovića…

PSINE PUŠTENE S LANCA PARTIJE

Saša Radović, Tko je jamio, jamio, Poslovna savjetovanja, Zagreb, 2008.

Čvrsta konstrukcija mreže za isisavanje svega što vrijedi u Hrvatskoj i što se može prodati, ispletena je već 1991. godine, čini se da je nepoderiva. Dobro služi i danas. Tako piše Radović o takozvanoj pretvorbi, privatizaciji, ili bolje pljački društvene i državne imevine od strane šačice pohlepnih majmuna, koji se nazivaju ljudima. Slike glavnih aktere te pljačke poredao je  korice knjige autor ove zanimljive i poučne knjige o vremenu kad se stvarala slobodna država Hrvatska. Takvo strašno bogaćenje pojedinaca i pljačka u doba obrambenog i oslobodilačkog rata, zločin je koji ne bi smio nikad zastariti i sve aktere ove sramne rabote izvesti pred lice pravde. Radović spominje dva pogubna Zakona u hrvatskoj povijesti, onaj o rasnim zakonima iz 1941 godine i onaj o pretvorbi, odnosno privatizaciji 1991. godine. I jedan i drugi Zakon omogućili su legalno zlo koje je naneseno hrvatskom narodu od pojedinih grupica i pojedinaca iz tog vlastitog naroda. Tako Radović piše na 95 stranici:

Ta lavina, nagli razvoj pljačke i korupcije, ima svoje korijene i u političkoj prošlosti hrvatskog vrhovništva. Svi su oni uz rijetke izizetke bili Titovi borci i pioniri, a kasnije SKOJevci i funkcioneri Komunisatičke partije. Oslobođeni partijske stege bivšeg sistema u kojem su moralne norme i dsciplina bili definari elementi – poltičari nove Hrvatske ponašali su se kao psi pušteni s partijskog  lanca. Iza njih, kad su dobro nagrabili i nakrali, došli su “inteligetni i agresivni mladi lavovi: Pašalić, Žužul, Čačić, Zagorac…”

Svoju priču o pljački u Hrvatskoj u vrijeme rata i poraća, Radovič ilustrira slikama i potkrepljuje argumentima, dokazima, sa sastanaka državnog vrha odmah poslije izbora 1990. godine i tijekom čitave 1991. godine. Iz transkripata VONSA-a i zapisnika vrhovništva jasno se vidi kako je sve to bilo jedna smišljena, paklena praksa pljačkanja državne i društvene imovine u vrijeme rata. Dok su jedni branili zemlju, drugi su pljačkali. I sve su to blagolovili Zakonom i stavom državnog vrha, počevši od predsjednika Tuđmana, njegovih najbližih suradnika do onih najnižih po općinama. Bio je to lanac jami i jami, pa opet jamio. I sve tako dok nisu sišli s vlasti. Svako poglavlje Radović je najavio citatom iz Biblije. Bila je to i ostala hrvatska povijesna zbiljnost, mulj, blato i močvara, put u bespuće preko banskih dvora i saborskih klusa. U gramzivosti i pohlepi nisu imali granica, ni mjeru, a svi su se pozivali na svoje poštenje i pripadnost katoličkoj vjeri. Ratni profiteri i tajkuni marširaju i dalje. Oni prednjače o pljački i osiromašenju hrvatskog čovjeka. Sve ih je na naslovnoj stranici, na korici poredao Radović. Slike predsjednika države, ministara, sabornika, generala, visokih državnih dužnosnika, tajkuni…