KOLUMNA ČITAONICA

ČUDESNO SLOVO MAKOVO

2. lipnja, 2011.

Piše: Ante Matić

Mak Dizdar, SlovoMakovo, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo, 2008.

Kada su predstavljena sabrana djela Maka Dizdara u Kulturnom centru bosanskohercegovače ambasade u Zagrebu, zaobišla se istina o pjesnikovu književnom djelu i biografiji. Sve što je Mak napisao i što su drugi o njemu pisali ukoričeno je u dvije podebele knjige. U prvoj su zbirke pjesama: Vidopoljaska noć, Plivačica, Okrutnost kruga, Koljena za Madonu, Kameni spavač i Modra Rijeka; u drugoj pak pišu o Maku:  Kazaz, Selimović, Filipović, Begić, Prohić, Duraković, Blagojević, Vučković, Vučetić, Petrač, Stojić, Mahmutčehajić, Scheffer, Osmanagić, Vešović, Šator, Ibrišimović, Buturović, Bamburać, Doubit, Senada i Majo Dizdar.

Svatko od njih gledao je iz svoga kuta i pokušao predočiti na svoj način jednog od ponajboljih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća.

Od Bosne proksne od sna i duge, vjekovne nevolje, zla što snađe ovaj dunjaluk i Humsku zemlju čudesnih epitafa, biljega i kenotafa, do putova koji vode u nedohode, kroz šutnju tajanstva – sve to nitko ne opjeva ni ne oplaka kao pjesnik iz Hercegovine, iz Stoca, Mehmedalija Dizdar zvani Mak.

Njegove pjesme i kameni svjedoci prošlosti, stećci sljemenjaci, kami i biljezi i slova na njima urezana rukom dijaka, davno umrlih pjesnika, ostaviše potomstvu u amanet pradjedovsko hrvatsko oblo i uglato slovo u kamenu, ljudski i vučji rodoslov, kako napisa Vešović. A oni što su u Zagrebu govorili o Maku i njegovu velebnom književnom djelu, sve su učinili da zaniječu jezik kojim je pisao, pak se sve nešto izvoljevali, mudrovali, nagađali ovo i ono, bježeći od istine o njemu, jeziku i vremenu, koja se krije u pjesmi Sunčani Hristos. Ne znam što su htjeli reći oni koji su govorili o pjesniku Maku kao Bošnjaku, Bošnjaninu, Muslimanu. Pisca i pjesnika ne određuje nacija, ni vjera, nego jezik kojim piše. I budali je jasno kojim je jezikom pisao ako pročita bilo koju Makovu pjesmu, pogotovu one fascinatne, duboke i prelijepe u Kamenom spavaču. Makov hrvatski izričaj neki kritičari nazivaju narodni jezik, pučki jezik, a ja se pitam koji je to narod i koji je to puk? Zar nije El Fatih rekao fra Anđelu Zvizdoviću da je on predvodnik svog puka, a zna se koji je to bio puk. Uostalom, posve je jasno da su pod stećcima Hrvati heretici, koje je otpisao Rim i vrijeme koje je dolazilo prekrilo im tragove teškim zaboravom. Ostalo je kamenje, ostali su biljezi, stećci kao vječni svjedoci, kameni i kamenovi na kojima ostade potomcima za sva vremena istina o sudbini hrvatskih krestjana, koji su živjeli u Bosni, Herecegovini, jednim dijelom u Duklji i Dalmaciji.

Njih je maestralno Mak Dizdar opjevao u Kamenom spavaču. Ipak, kada govorimo o vrijednosti Makova književnog djela, najbliže istini je bio Meša Selimović kad je ustvrdio u Oslobođenju na godišnjicu Makove smrti 1972. godine:

“Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspjeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno suvremene valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećanje suvremenog čovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe.”

Meša piše kako je Mak obnovio “stari jezik” i ne kaže koji je to i čiji je to jezik, tko tim jezikom govori i piše od davnina, te čiji je jezik na stećcima!? Midhad Begić napisa nešto što otkriva duboki rasap u kojem čami njegova dvoličnost. On tvrdi da je Makov “…glas izvan mogućnosti naglasaka ikakvog nacionalnog prestiža i nacionalističkih valoroizacija”, što bi u prijevodu bilo da ja stojim na nacionalističkim pozicijama ako kažem da je Mak pisao hrvatskim jezikom, da je Hercegovac, da je iz Hercegovine, da je rođen u Stocu, a Stolac je, kako je poznato, u srcu Hercegovine. Zanimljivo i gotovo dirljivo sriče svoju tezu o Maku Amila Buturović: “Dizdarov osnovni cilj je, međutim, usklađivanje nacionalnosti Bosne sa srednjovjekovnim precima.” Amila vješto “usklađuje nacionalnost” i Maka gura u preteču koji najavljuje bošnjačku državu Bosnu. Dom ima, ali domovine nema! Neki Keith Doubt tvrdi da je “Dizdarov stav prema zlu grčki”. Stav prema zlu ne može imati nacionalno, niti ikakvo drugo određenje osim ljudsko ili neljudsko. S čim sve neće spojiti Maka, što od njega neće pokušati napraviti! On je za života doživljavao neugodnosti zbog jezika kojim je pisao i skončao je na dubiozan način. Smrt Makova je ostala nerazjašnjena. Našli su ga glave naslonjene na strojopis i pored njega je stajao nedopijen sok. Bilo bi zanimljivo da su analizirali taj sok u čaši iz koje je posljednji put Mak pio u životu. Tada su ga žestoko napadali poradi jezika u časopisu koji je on uređivao. Smetalo im je Makovo opredjeljenje glede jezika. Muhamed Filipović je razradio čitavu jednu filozofiju, pa raspalio kako je Mak unio “bosanski duh” u literaturu i udario temelj stvaranju bošnjačke nacije i jezika. Mašala, Filipe! Jedno je točno da je Mak pisao hrvatskim jezikom i da su mu stihovi duboki, tajnoviti, kadšto gromoviti, pitki poput mlijeka materina, britki poput hercegovačkog krajolika i jezika Makovih predaka, koji je oživio sa stećaka, a stećci su najbrojniji u Hercegovini.

Mak se rodio u dolini stećaka, igrao se oko kamenova u Radimlji kao dječačić i, nakon tegobnih, mučnih i kravih stoljeća jave i mraka zaborava u zemlji prkosnoj od sna, probudio je Kamenog spavača. Kao dječak gledao je stećke i na njima slova jezika svojih predaka, koje je kasnije odgonetavao i otišao najdalje tragovima zaborava eda bi ostavio zapis potomcima o onima koji legoše na svoju, na plemenitu zemlju u Bosni, Hercegovini, Duklji, Dalmaciji.

PRIČE MUČKI UBIJENA PISCA

Siniša Glavašević, Priče iz Vukovara, Matica hrvatska, Zagreb, 2009.

Pisac ove potresne knjige rođen je u Vukovaru 1960. godine, gdje je završio pučku i srednju školu. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu. Radio je u školama u Lovasu i Borovu naselju. Na Hrvatskom radiju – Radio Vukovar zaposlio se najprije kao spiker, a naposljetku kao urednik i ratni izvjestitelj. Za sprske agresije na Hrvatsku 1991. godine svakodnevno je izvještavao iz pakla Vukovara, eda bi padom razorena grada u spske ruke završio na Ovčari u masovnoj grobnici u koju su srpski zlotvori  bacili  pobijene vojnike, ranjenike i bolesnike iz vukovarske bolnice, pa i civile, njih više od dvjesto, a 1997. godine među ostacima je pronađena i Glavaševićeva prostrijeljena lubanja. Strefio ga srpski metak u potiljak.

Ove priče jedino su što je ostalo od njegovih literarnih pokušaja i zapisa o vremenu, ljudima i ratu u kojem je nestao s mnoštvom svojih mještana. Ne pamtim da sam odavno čitao bolje, kraće i sadržajnije priče – eseje. Da, upravo tako priča, kao poetski esejist.

Dvadeset priča i tridesetak slika ruševina Vukvara čine ovu knjigu rijetkom i izvanrednom u novijoj hrvatskoj književnoj produkciji. Mala književna ostavština zajedno sa slikama razvalina grada na Vuki postaje velika u mislima i očima svakoga tko je uzme u ruke i pročita. Ja sam je čitao sa znatiželjom i tugom. Sinišine priče, zapisi, crtice i ratni radijski svakodnevni izvještaji zorno govore o jednom teškom, krvavom vremenu i zlim sudbinama ljudi, koje je zahvatio rat. Nestalo bi to što nam je ostavio tragični hrvatski novinar i pisac Siniša Glavašević u ratnom užasu kad je Vukovar pao u srpske ruke da nije Siniša, sluteći tragediju grada i svoju osobnu zlu sudbinu, pred najezdom podivljale srpske soldateske i četničkih hordi, zamolio Mladena Kušeca da sačuva zapise koje će mu poslati faksom.

Dirljive su posljednje njegove riječi upućene iz podruma u Vukovaru kolegi uredniku u Zagrebu:

“Mladene, u razrušenom Vukovaru nešto sam, uz novinarska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako uspijem, poslat ću vam faksom tu svoju dječicu pa vas molim da, kad to pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu.”

Treba to svakom dobronamjernom i znatiželjnom čovjeku. Ove Glavaševićeve priče trebalo je prevesti na više jezika, pa da ode u svijet strašna slika ratnih strahota koje su zadesile grad na Vuki i njegove žitelje, kao i ljepota duše pisca i novinara Glavaševića, što iz svake priče isijava i svjedoči o tegobi i boli onih koji su umirali uspravni za hrvatsku slobodu. Kad sam pročitao ovu knjigu, sve   priče i dvadesetak ratnih izvješća za radio, ostao sam zbunjen i dugo sam šutio buljeći u jednu točku na zidu dok su mi se glavom vrzmale i komešale strašne slike razorana grada. I činilo mi se da čujem iz daljine plač, vapaje i  krikove onih koje na Ovčari u strašnoj mračnoj noći kolju kao janjce i ovce i bacaju u zajedničku grobnicu.

Ova knjiga je svjedočanstvo jednog vremena, koje podjednako u nama izaziva udivljenje i sažaljenje.

PRIČA S ISTOČNE STRANE

Ilija Okrugić Srijemac, Lirika, Udruga Hrvata – Petko studio – Simbol – Pergamena Zemun -Novi Sad- Petrovaradin – Zagreb, 2009.

Kada sam nedavno predstavljao svoju Kamenu knjigu u Zemunu, dobio sam na dar od don Joze Duspare, župnika u Zemunu, i Liriku Ilije Okrugića i Zbornik radova sa drugoga znastvenog skupa o znamenitim Zemucima i Srijemcima.

Prije nego kažem nekoliko rečenica o liriku Iliji i Zborniku, moram ispričati što mi se dogodilo poslije predstavljanja knjige. Župnik mi je dao do znanja da su njegovi župljani koji su došli na predstavljanje moje knjige i Antičićeve drame Kardinal frontova osiromašili poslije nedavnog rata u Hrvatskoj. Prišla mi je postarija profesorica, napisao sam joj posvetu i darovao Kamenu knjigu, a kad sam joj htio darovati i roman Priča o Hrvatima, ona mi je diskretno rekla da ne pišem posvetu, jer ona tu moju knjigu Priča o Hrvatima i Antičićevu knjigu o Stepincu ne smije ponijeti doma, jer bi te knjige njezini unuci bacili u smeće, a ona bi zbog toga doživjela neugodnost. Bilo mi je silno žao te starice Dalmatinke, koja se davno udala za srpskog oficira, izrodila s njim djecu u Zemunu i dobila unuke, kojih se boji ako bi išta hrvatsko, osim nje, bilo u toj njihovoj kući. To  je strašno. Naši ljudi u Beogradu i Zemunu zaista su ugroženi. U Subotici nisu.

Vratimo se Okrugiću i njegovu književnom i glazbenom djelu. Ilija Okrugić Srijemac, književnik i skladatelj iz razdoblja hrvatskog narodnog preporoda, rođen je 12. svibnja 1827. godine u Srijemskim Karlovcima. Za svećenika je zaređen 1850. Službovao je  u Vrpolju, Hrtkovcima, Kukujevcima, Sotinu, Zemunu, Osjeku, Đakovu, Sarvašu, Levanjskoj Varoši i Petrovaradinu, gdje se najdulje zadržao i gdje je sahranjen 1897. godine. Okrugić je pisao pjesme, drame i priče. Prva mu je knjiga nabožnih pučkih pjesama Ružica zlamenita tiskana u Beču 1858. godine. Slijede zbirke pjesama Srijemska vila, Glasinke srčenice i pučki ep Sveti Ivan Kapistran, te kazališni komadi Sastanak vila, Saćurica i šubara, Grabancijaš ili batine i ženidba, Šokica i povjesna drama Varadinka Mara.

Knjiga Lirika je izbor iz Srijemčeve poezije. Knjigu su priredili i uredili Petko Vojnić Purčar i Ante Selak, a pogovor je napisala Jasna Melvinger. Nikša Ercegović je dopunio, popratio i obogatio Okrugićeve pjesme svojim odličnim ilustracijama.

Zbornik radova o pjesniku, dramskom piscu i skladatelju Iliji Okrugiću i znamenitim Srijemcima priredio je za tisak Vlatko Rukavina. Zbornik je odlično uređen i u njemu je desetak tekstova grupe autora.