KOLUMNA ČITAONICA

HIJENE IZ UDBAŠKE SJENE

19. svibnja, 2012.

Piše: Ante Matić

Anto Kovačević “Čovjek i njegova sjena” ( Kigen, Zagreb, 2012.)

Prije nekoliko dana, točnije 10. svibnja ove godine u Antunovićevu hotelu dogodilo se nešto nesvakidašnje, čudno , gotovo nevjerojatno.

O čemu se radi i što je to iznenadilo pisca prikaza pisca i njihovih djela?

Doktor filozifije, bivši polički robijaš i bivši saborski zastupnik, Anto Kovačević promovirao je svoju najnoviju knjigu, koja je naslovljena Čovjek i njegova sjena. Kako mi je Anto, kad me sreo na glavnom trgu svih Hrvata po kojem stalno tumaraju penzioneri kao durava marva, na brzaka rekao kada je i gdje predstavljanje njegove knjige, došao sam točno u određeno vrijeme.  Hotelska dvorana bila je dupkom puna, što je, mora se priznati, prava rijetkost kad se radi o predstavljanju knjiga. Ako se okupi pedesetak ljudi, to je premija za pisca. Ovdje nas je bilo nekoliko stotina.

Za stolom su sjedili biskup sisački Košić, obraćenik Tomac, Kovačević i neki nepoznat čovjek. Na scenu je stupio glumac Mlikota, prišao govornici na pozornici i pročitao ulomak iz knjige. Radilo se o dijalogu Ante Kovačeviča i nekog udbaša. Dijalog dozlaboga iritantan i intrigantan. Onda je o knjizi govorio biranim riječima biskup Košić, iza njega raspalio je u svom profesorskom stilu obraćenik Tomac (moj vrli i dragi profesor pred kojim sam diplomirao na temu verbalnog delikta u vrijeme Juge), onda je glumac Mlikota najavio stanovitog Željka Kekića, bivšeg udbaša, (jednom udbaš uvijek udbaš!) koji će reći nekoliko riječo o Kovačeviću. Pazite, rekao je o Kovačeviću, a ne o njegovu djelu, knjizi. Doslovno sam naćulio uši poput zeca i osluškivao što taj udbaš govori, ta sjena robijaša Kovačevića. Čovjek se raspričao kao da je u nekoj birtiji s društvancem, malo pod gasom. Više od pola sata pričao je o Anti kako ga je pratio kao sjena. Svoju priču čovjek iz sjene potkrepljivao je primjerima, navodima, nekim detaljima od kojih se čovjeku diže kosa na glavi od spoznaje kakve su bile perfidne udbaške metode. Spominjao jr neke ljude koji su radili s  njim i neke udbaše koji su danas na visokim položajima u vlasti i diplomaciji, prepričavao neke događaje, da bi na kraju priznao kako je sve to bilo zlo i naopako i po Kovačevića, a u konačnici i po njega i njegov život. Na kraju svoga podužeg govora zaželio je da se njegova i Kovačevićeva djeca ne mrze. I, doista, iz njegove priče biva jasnim da je slijedio Kovačevića kao sjena nekoliko godina dok ga nije strpao u zenički zatvor.Tamo je u tom komunističkom mraku i gadiluku Kovačević odgulio šest godina robije. Kažem i ne lažem,  u Titovu komunističkom raju! Tamnovao je zbog riječi. Radilo se o klasičnom verbalnom deliktu, koji je u vrijeme komunizma bio u modi.

Udbaš Kekić “otvarao nam je oči”, pogotovu hrvatskim političkim slijepcima i naivcima onim nečim ružnim što smo nastojali zaboraviti.

Pričao je Kekić kako su se ponašali naši “slavni” robijaši Veselica, Budiša, Čičak, Čizek, Kovačević…

Koga u dvorani nije zaprepastila istina, kad je kazao, da je na Kovačevićevu slučaju radilo stotinjak udbaša, javnika, dojavnika,doušnika. Za Veselicu bilo ih je desetak više. I svi su masno bili plaćeni. Možete li sada sračunati koliko stoji jedno praćenje jednoga čovjeka godinu dana. Ako to radi stotinu ljudi godinu dana, posve je jasno zašto je Juga propala! Na kraju je udbaš Kekić rekao kako mu je Kovačević oprostio, kako su postali prijatelji i silno zaželio da se njegova i Kovačevićeva djeca ne mrze. Vala mašala, kazali bi Bosanci.  Ganutljivo, nema dvojbe. Pomirbeno, nema šale. To je ta hrvatska bivša stvarnost i sadašnja. Međutim, mene je zasjekla njegova rečenica, koja kaže da je udba danas jača nego ikada, da udbaši drže kapital, medije,vlast, sve drže u Hrvatskoj, oni i njihova djeca i unuci.  Vala mašala!

Zanimljivost i poučnost ove knjige je i u tome,što Kovačević nepriča samo svoju muku, nego donosi desetak i više sličnih sudbina hrvatskih zatočenika, a savjesti, političkih zatvorenika, i, usudio bi se reći istinskih hrvatskih mučenika za vrijeme Titove vladavine i njegovih partizana, komunista, prvoboraca, “narodnih heroja”, skojevaca.

U recenziji profesor Zdravko Tomac napisao i ovu istinu o Hrvatima:

Muke, progoni, patnje, nepravde, nisu od Ante Kovačevića napravili čovjeka koji mrzi, koji se želi osvećivati. On oprašta, a ne zaboravlja! Vala mašala!

Drugi pak recezent, biskup Vlado Košić, kaže :

Crkvi nije stalo do ponovnih progona ljudi, već  da se konačno prizna istina i definira pravedno stanje žrtava koje je za sobom ostavio komunistički sustav. I to je to. Čitajte Kovačevića. Ja sam ga pročitao i ostao bez riječi. Ništa nebi dodao ili oduzeo onome što je napisao o strahotama komunističkih zlotvora i njihovih bijednika, nekih naših vjernika, katolika, koji su im služili i slijepo izvršavali svakojake strahotne naredbe. Ono što su bezvjerci komunisti činili  vjernicima s kojima su živjeli i kojima su vladali, oprašta samo Bog, a čovjek, nikako.

Ne radi se samo o nepravdama i uvredama , nego i o poniženju, a to oprašta samo dragi Bog. Uostalom, nakon svega što nam se dogodilo i što nam se događa ovdje u Hrvatskoj i u Bosni I Hercegovini, mislim nama Hrvatima, vjernicima, katolicima, može pomoći samo dragi Bog i nitko više, ni manje. A vi koji ovo čitate, mislite o meni što god hoćete. Bože daj da nisam u pravu. Hrvatskom vladaju sinovi i unuci  zločinaca.

SILNA ŽUDNJA ZA ŽIVOTOM

Neven Ušumović: “Rajske ptice” ( Profil, Zagreb, 2012)

Knjiga jednog od najintrigantnijih domaćih pisaca srednje generacije, naslovljena Rajske ptice, jamačno će ugodno iznenadit svakoga ljubitelja napete, dobre proze. Čitao sam knjigu gotovo u jednom dahu. I po danu i po noći. I dobro mi je došla u samoći dugih besanih noći od kad sam postao mladi penzioner, kojega je zadesila zla sudbina da je otišao u malu, invalidsku mirovinu.

Ušumović je rođen i studirao u Zagrebu, odrastao u Subotici, živi i radi na relaciji Umag – Kopar… Biografija tu čak nije presudna, ali ako i za jednoga suvremenog domaćeg autora možemo reći da je pisac granice, onda je to Neven Ušumović.

No, bilo da je riječ o granicama između prostora ili jezika, života i smrti, vanjskog i unutarnjeg, oniričkog i zbiljskog, valja reći da Ušumovićeve nikada nisu oštre – upravo suprotno izvornoj namjeni, one su ovdje da povezuju, spajaju, otkrivaju sličnosti.

Rajske ptice knjiga je takvih granica, katalog žudnji.

Svi Ušumovićevi mladi promatrači i starci rasuti po pograničjima (jezičnim, zemljovidnim, životnim, inim!), likovi zarobljeni u svojim dobima i pojavnostima – svi oni pred nas dolaze tek po snazi želje! Ako postoji gorivo koje ih, makar i nakratko, iz njihove osamljeničke dovršenosti tjera u pokret, onda je to žudnja za životom, žudnja – štoviše – za onim što je više od života.

I baš tu gdje ih nalazi autor, u zenitu, ukida se i posljednja granica, ona između likova i čitatelja ovih priča. Žudnja da se život i čitanje nastave.

Rajske ptice Ušumovića potvrđuju kao jednog od najintrigantnijih domaćih pisaca srednje generacije.

Ako je u svojoj građanskoj egzistenciji nekovrsni apartrid, kao pisac Ušumović je više od toga: apartrid, pisac posve osebujnih, začudnih, halucinantnih proza, kaže za njegovu prozu Teofil Pančić u beogradskom tjedniku Vreme, dok u  u Slobodnoj Dalmaciji, Olja Savičević Ivančević , između ostaloga, kaže:

Ovo je jedna od onih knjiga čija se atmosfera, i nadrealna i naturalistička, useli u sobu – dugo mislimo na nju.

Ušumović se stalno kreće na granici stvarnosti i sna, između želje i njenog neostvarivanja. Pisac  je to rafiniranih uvida i opisa koji će vas zatraviti, zarobiti svojim kazivanjem o sebi i ljudima s kojima živi.