KOLUMNA ČITAONICA

„VIDEO ZAPISI“ MARKA BAJTE

19. travnja, 2013.

Čitajući Bajtin misaoni rukopis naslovljen Video zapisi, nazvao sam ga i pitao nekoliko sitnica, koje su mi trebale poradi boljeg razumijevanja teksta koji sam čitao i, koji me, moram priznati, prilično namučio,dok sam ušao dublje u smisao rečenice i priče. Tako sam doznao, da piše od kad zna za sebe, da je napisao 7 knjiga proze i pet poezije, da je prvu pjesmu objavio u OKU davne 1981. godine.

Pjesnik, prozaik i mislilac Marko Bajto priča svoju priču o svemu živome i mrtvome, o svemu što je bilo i što bi moglo biti, o onome što je minulo i onome što bi moglo doći.

NEBESKA GALIJA

Njega ne zanima ono što je prošlo u prošlost i memoriju, već ono što je sadašnje u prošlosti i prošlo u sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo u snu i javi, kao i ono što je od prošlosti minulo u sadašnjost i ostalo zauvijek zarobljeno i izgubljeno u budućnosti, kolektivnoj memoriji i nedokučivoj, tajnovitoj fantaziji.

Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili, bolje rečeno, ono nešto neumrlo zbiljsko, ljudsko i sudbinsko u vremenu u kojem je Bajto živio i ovo napisao, ne zato da postane slavan, bogat i moćan, već zato da kaže što ga je nagnalo da ispriča ovu priču o sudbini čovjeka na nebeskoj galiji, koja obilazi sunce kroz more tmine i tišini, pustoši i nigdine , noseći na sebi i u sebi rijeku života i smrti, povijest svega što je ikada bilo od zemlje i na zemlji i u zemlji.

PROŠLOST PLJAČKA BUDUĆNOST

Nikakva se fantazija ni sanjarija ne može mjeriti s ljudskom zbiljom. Nikad se ništa nije dogodilo u mašti i u snu što se nije zbilo i nestalo u zbilji i preselilo se vremenom u javu i ništavilo.

Malo filozofsko misaono lirsko remek-djelo pjesnika Bajte, koji neumorno slika na beskrajnom platnu svijeta i svoga zavičaja sliku, koja, kad se radi o svijetu nalikuje slici Doriana Greyja, kad o zavičaju i pjesnikovoj postojbini duha, onda ta slika svjetluca u tami vremena poput krijesnice.

Bajto gradi svoju kuću jezika, od ljudi i kamena, maslina, vinograda, koza, ovaca, vučjih tragova, kamenih bregova , vrtača, gromača, od  suza i uza, od žuljeva i uzlova, ženskih ruku i lica, kojih se oči ne mogu nagledati, od sudbina koje se ne mogu oplakati, od godina, doba, dana i megdana, rana, boli nepreboli, magla, mjesečina, vedrina, mrklina, paklina, dažbina, vradžbina, svetinja, biblijskih likova i sura Kurana, grčke mitologije i budističke filozofije, povijesti svijeta i čovjeka, naroda, jezika i povijesti duša.

Pjesnik i filozof Bajto je krenuo na dalek put i s njim putuje njegovo Bikovo, pa njegova Zagora, pa njegovo selo, pa žege, vrućine, krš, berbe, guvna i koljiva, derneci, mater, sestra, strina, kameni ljudi, kamene priče, baka, stričevi, kiše i gromovi, did, kum, ujac , tetka , dobra Vila, vilenjak, dva brdašca i šumica, prva ljubav, carica Marija, učiteljica Mirta, profesor Martin, did Markan, mrtvi bogovi, divovi, mitovi, sloboda, djetinjstvo, lelek nomada, tuga, sjetno vrijeme i budućnost. Sve to s Bajtom putuje na nebeskoj galiji, kroz neka daleka vremena i neka bliska, sudbinska, neka besudna obličja, lica i naličja.

Putujući s pjesmom i nadom u srcu “traži novog čovjeka” kroz suton, i svanuća noći umiruća. Na tom teškom putu pita se junak priče Martin: Do kada će prošlost varati i pljačkati nevinu budućnost?

Veliki netko u koga se zaklinje, kojemu se molimo i u kojega se nadamo, pjesnik dvoji: Gospodar stvara ili nastvara…

Kad je zašao dalje u stari svijet i dublje u nespokoj, u sitniš stoljeća, kako bi to rekao Vida, pokušavajući sagledati što se dogodilo onima koji su prije njega putujući gradili put i živeći umirali, pjesnik zaključuje svjestan teške spoznaje o prolaznosti i ništavnosti ljudskog života.

Idući putem koji nikamo ne vodi, profesor Martin odjednom je zastao i zavapio u krvavo podnebesje pod kojim je rođen i pod kojim diše.

Čitava povijest vjere su nadahnute laži, koje su trebale biti beletristika, ali nije bilo izdavača. A kako će ga bit, kad za oca naroda Abrahama, pisac kaže, da je kao dijete bio patološki lažac, kao zreo čovjek htio je zaklat sina i kao starac iznevjerio je unuke. Kako to strašno zvuči u grešnom ljudskom uhu i predvorju uma.

PROZA BEZ FORME

Kroz Bajtinu priču prolaze kolone velikih mrtvaca: sjene mrtvih bogova, divova, giganta, mitova, heroja, kukavica, izdajica, graditelja i rušitelja. dobirh i zlih, genija i glupana, zavojevača i slobodara…

Video zapisi je proza bez određene forme, bez čvrstog poetičkog ili filozofskog određenja. No u njoj ima jedna izvjesnost: na jednoj je strani svijet na drugoj pisac, a na jednoj je strani vrijeme, na drugoj povijest, ali povijest duša. Spominjući primjerice Sizifa, Bajto ukida i Sizifa i sva moguća tumačenja njegove sudbine. Bajto vidi ono što nije ni povijesno ni ljudsko u vremenu i povijesti duša i u tome je skrivena ljepota ove priče, ove misaone proze. Pisac kopka po onome što je zatajeno, prešućeno u povijesti i svijesti pojedinca, pa kad to otkrije, iz diorame snatri ukazujući na ponerologiju u prošlosti i sadašnjosti.

Video zapisi je jedna od ponajboljih knjiga što su ih u posljednje vrijeme pisali hrvatski pisci, na mjestima prožeta poetskim iskrenjem, po svom poticaju očajnička, ali po poruci i smislu humana. Pri kraju knjige, odnosno priče, profesor Martin primjećuje.

Nebo se rasporilo po sredini.

Svega što je bilo nesta.

Nestade zvijezda i našega sunca.

Sve je bilo pusto i prazno…

Profesor Martin i učiteljica Mirta umuje i dvoje o onima kojima se silno žuri putom što nikud ne vodi, kroz svoje male živote u neku njihovu kuću putujuću.

Propali projekt svemogućega.

Možda si malo pretjerao Martine,reče Mirta.

Govori dalje,kako se ono zoveš,Martin,čuje se opet.

Govori,ja te slušam….

Imali ste mogućnost pa ste odabrali.

Htjeli ste znanje, slobodu i povijest.

Htjeli ste biti bogovi.

Bajtina priča je poput gorskog potoka, koji izvire iz planine pune noći i samoće, iz grla klisure i teče kroz hridine, gudure, šume i šumarke, grgolji između vinograda, vrtova, perivoja, domova i grobova, i otječe tamo gdje nema više priče, ni pjesme, ni riječi, gdje caruje tmina i tišina gdje se ne čuje zvono, ni zvuk roga, tamo do rajskih vrtova i Boga. Ova knjiga nije za svakoga! Teška dozlaboga!

Da je Marko Bajto samo napisao ovu knjigu, bilo bi sasvim dovoljno. Ovom se knjigom pisac dosegao u misaonom i jezičnom smislu. Dalje nama.

Ovo je najbolje što je Bajto napisao.