KOLUMNA ČITAONICA

PENDREKLIJE I ŠUPAK MERAKLIJE

26. lipnja, 2011.

Piše: Ante Matić 

Jozo Vrkić, Strah od sjene, Glagol, Zagreb, 2008.

 Na 440 stranica Jozo Vrkić je ispričao svoju priču. Budući da ga poznajem kao dobrog, a škrtog čovjeka, moram reći da Vrkić nije škrtario kad je pisao ovu knjigu zapisa, priča, pričica, crtica, natuknica, dosjetki, pošalica, zadjevica, bockalica, prisjetki, esejčića… Na 201. stranici piše Vrkić o nekakvoj proviziji kad su boduli odlazili u tuđinu nekih davnih, gladnih i jadnih godina. Žao mi je, Jozo, ali nije se radilo o proviziji, već o podsmijehu nekog srpskog žandara koji se cerio na rivi dok su plakali oni koji odlaze i oni koji ostaju, pa ga neki momak odvalio šamarčinom, te je i on prosuzio. Tako je čitava Korčula plakala, a dogodilo se to u ljetni dan 1924. godine, kad se parabrod prepun otočana i onih s kopna otisnuo od hrvatske obale i zaplovio u daleku, lijepu našu tuđinu!

Pišući o Vrkićevoj knjizi, Petar Gudelj tvrdi da to nije “osobni nego svehrvatski dnevnik”. Malo morgen, Petre! Gudelj također kaže da tu nema ničeg osobnog što nije hrvatsko, ničeg hrvatskog što ne bi bilo osobno. Pišući neku vrstu kronike vremena u kojem je živio, Vrkić se kloni stvarnih imena i prezimena, što se od Vrkića moglo i očekivati. Bojažljiv čovjek. Nikom se zamjeriti! To je sveto Jozino pravilo. Kronika je to Vrkićevih zapažanja, zgražanja, doživljaja i preživljaja, od mučnog sloma hrvatskog proljeća 1971. do događaja 2001. godine. Slikovito rečeno, to su zapisi iz hrvatskog “tridesetogodišnjeg” rata protiv udbaša, petokolonaša, oznaša, hrvatskih crkvenih budalaša, komunjara, srpskih vlastodržaca i njihovih žandara, pendreklija i šupak meraklija.

Knjiga je podijeljena na mrvice dnevnika, kako to slikovito i duhovito veli Vrkić, na prvi dio tog rata protiv onih koji su tlačili hrvatski narod i zlostavljali pojedince, koji su pokazivali svoje nacionalne i vjerske osjećaje, one koji nisu bili komunisti. Prvi dio tog zlosilja ide od 1971. do 1979. godine, drugi od 1980. do 1989. godine, a treći dio obuhvaća sudbonosnu i povijesnu 1990 – tu godinu, kad su provedeni prvi višestranački izbori, ratnu sreću i pobjedu nad srpskim i crnogorskim agresorima, vrijeme poraća i ostale događaje do 2001. godine. Zašto je Vrkić završio tom, a nije 2007. ili 2008. godinom, nije jasno, kao što nije jasno zašto je prešutio neke važne događaje, pogotovu one iz 1989. godine i iz narednih pet godina. Možda to nije toliko bitno koliko je bitno reći da je Vrkićeva proza odlična, britka i pitka kao živa voda, a stilistika na zavidnoj visini. Sve u svemu, knjiga je to koja se rado čita i iz koje se da podosta toga naučiti o nama Hrvatima i zbivanjima posljednja tri deseteljeća. Jedino što mi je zasmetalo jesu autorove slike, jedna na prvoj korici i druga za zadnjoj korici. Na naslovnici je Vrkić s crnom bradom iz mlađih dana, a na zadnjici stranici je uslikan u profilu, s istom bradom koju češka. Vrkić dobro piše i silno svoju sliku ljubi. Tako su Vrkićeve mrvice iz dnevnika na mene djelovale poprilično pozitivno, a korice su me slatko nasmijale. Na kraju krajeva, valja priznati da je knjiga dobro i besprijekorna urađena i dorađena; debele korice sa slikama pisca, a među tim debelim koricama jedra rečenica i zanimljiva priča.

 KRUNICA OD SLOVA I VJETROVA

 Petar Milić Periša: Otajstvo slobode, DHK HB, Mostar, 2009.

 Na 367 stranica pjesme, proslovi, uvodnici, pogovori, prilozi i mišljenja raznovrsnih prosuditelja, odnosno recenzenata, kako se to službeno kaže. Grafička oprema odlična, slog i papir također.

Uvodno slovo iz pera Marine Kljajo Radić, proslov iz pera Kreše Šege. Potom idemo redom, od ciklusa do ciklusa. Zastao sam na ciklusu 14 pjesama Postaje gorčina i rekao sebi da ovaj ciklus knjigu spašava slabosti i promašaja. Na kraju su Žigosani, sedam stranica poemica. Kad sam prevalio put od vrla do vrtla, od gromače do dumače, do dumače do klačine, od muljike do kamena žestaca ispod kojeg sikći poskok, guja ljuta, a odozgor peče zvizdan, htjedoh otpočiniti na kraju puta, no kad htjedoh zanoćiti u Milićevoj kući jezika, ukaza se pogovor Marine Klajo Radić u kojem ona kaza da je knjiga pjesnička krunica izlaska, dok Josipa Violeta Kalfić ustvrdi da je Milić Samaritanac s perom umjesto mača.

Onda zaredaše prilog za prilogom, moj gospodine, prava divota. Katica Krešić napisa da se radi o neobično običajnoj poeziji. Vlado Puljić da su pjesme smjerokazi za smisao života, dok odvjetnik Nenad Nino Gvozdić veli da su to pjesme koje traže promjenu. Ne kaže od koga, čega, kako i zašto. Nevenka Nekić naslovi svoju recenziju S one strane beznačajnosti, pa se nađoh u neodumici što je ona zapravo htjela reći, a što pjesnik Milić. Moj prijatelj fra Miljenko Stojić, kojega od milja zovemo Mića, u svom stilu svoju prosudbu predstavi kao propitivanje, dok je Pero Šimunović klasično zanovijetao o autentičnom poetskom izričaju.  Zdravko Kordić mudruje o pjesmama kao tijeku unutarnjeg previranja. Pero Pavlović, čini mi se, približi se istini, pa veli da su Milićeve pjesme gorčine i ufanja. Stjepan Galić osluškuje smisao kroz pjesme, kao što sam ja pročitao na jednom stećku starom tisuću i više godina:

U tmini i tišini osluškujem Božje korake.

Nenad Borozan (počivao u miru Božjem) napisao je (mjesec dana prije nenadane smrti) da je to treperenje vidovnjačke misli, pa se ti sada misli. Ilija Zirdum hladnim, administrativnim, političkim riječnikom kaže da je to poezija višeslojnih poruka, a kakvi su ti slojevi, pitaj dragog Boga! Biskup Želimir Puljić kaže (i ne laže) da se kroz traženje i sučeljavanje dolazi do cilja, pa čak i do spasenja i samoga raja. Ivan Kordić drži da su Milićeve pjesme propitivanje svijeta. Anđelko Novaković, nebilo mu duši teško, napisao je da su Milićeve pjesme mijene opipavanja i odgonetavanja, a ne objašnjava tko tu koga pipa i što tu tko odgonetava. Antun Lučić u visokom učenom novogovoru govori o nekakvoj pjesničkoj duologiji. Tko će znati što je učeni čovjek htio reći nama smrtnicima i što se krije u tim dvjema riječima ‘pjesnička duologija’. Ako bi se to prevelo na materinji jezik, onda bi značilo pjesničko dvojstvo.

Jago Musa čisto i bistro i jasno do nejasnoće, upitno do neodgovora, napisa o pjesničkoj obitelji Milića, a don Ilija Drmić nadopunja Musu o tri pjesnika Milića: Nediljko, Petar i Josip.

Prije bilješke o piscu gospodin doktor profesor Antun Lučić sve zabiberi  naslovom: Tumačenje kao gledanje svijeta. Pomogo me dragi Bog ako išta razumijem što je time htio reći, a nisam baš tako neuk s obzirom na razne škole koje sam izučio.

Neka mi oprosti pjesnik što ću priznati da nisam do kraja skužio, ni prokužio Milićevu poeziju, pa ne mogu donijeti valjan sud ovom prigodom. Morat ću još jednom prolistati knjigu. Čini mi se da je u pitanju kamena krunica ili krunica od slova i vjetrova.

 RECENZENTI ZARIBALI PJESNIKA

 Nikola Šimić Tonin, Posudionica snova, Matica hrvatska, Lastovo, 2009.

 Knjigu predgovora, pogovora, prosudbi, kritika i pjesama Nikole Šimića Tonina uredila su četiri urednika; predgovor je napisao jedan akademik, pogovor novinar, recenzenti su jedan doctor i jedan magistar. Tko sam sada ja da pišem o Šimićevu pisanju poslije uvaženih genijalaca, recenzenata, predgovarača, pogovarača, zagovarača, akademika, doktora, profesora!

Na koricama je odsjela predivna slika prelijepog Lastova. Ljepota uvale na otoku Lastovu malo me smirila od silnih mudrovanja prosuditelja, posuditelja, pregovrača, pogovarača, pa sam počeo listati knjigu. Zaboga, pjesniče Šimiću, zar toliko ne vjeruješ samome sebi, zar trebaju toliki pregovarači, pogovarači, prosuditelji, recenzenti da uvjere tebe, i mene koji čitam poziju, je li vrijedi to što pišeš ili ne vrijedi. Sva ova gospoda koja su opkolila tvoj tekst, tvoje stihove, tvoje pjesme i zatvorile te kao ovcu u tor iz kojega nije moguće iskočiti i pasti na proplanak, trebala su biti izvan tvoje poezije, na kraju knjige, a ne na početku.

Dopala mi se pjesma Batinanje po lastovski. Šteta što nema više ovakvih pjesama u ovoj Toninovoj zbirki. Zgodna je i pjesma o starom ribaru i njegovu psu. Čitajući ovu knjigu, grafički i slikovno besprijekorno urađenu, složenu i  natrpanu mudrolijama i zanovijetanjima recenzenata, možete naići na još nekoliko dobrih pjesama.

Uz najbolju volju i želju nisam uspio odgonetnuti u Bilješci o piscu što je sve do sada objelodanio pjesnik Nikola Šimić Tonin. Piše da piše pjesme, navode se spotovi, uglazbljeni stihovi, monodrame…

I piše da živi i radi u Kninu, Visu, Lastovu, Zadru i gdje stigne. Ali, kad sam pročitao Pljunutu pjesmu, sve mi je bilo jasno.