PRIČA O NESRETNIM LJUDIMA

PRIČA O NESRETNIM LJUDIMA

8. veljače, 2012. 0 komentara

Piše: Ante Matić

Marijana Dokoza : Naranyjin plač, Ljevak,  Zagreb  2011.
Autorica ovoga romana živi i radi u njemačkom gradu Mainzu.  Do sada je pod djevopjačkim prezimenom Šare, objelodanila dvije knjige poezije i jednu proze. Četvrta knjiga, obiman roman, priča o ljubavi, mržnji, prijateljstvu, sretnim i nesretnim ljudskim sudbinama, dobrim i zlim ljudima. Redaju se raznoliki likovi kao na filmskom platnu ili pozornici, i svaki lik ima svoje mjesto koje mu  pripada po onom što jest i što bi trebao biti. Sve se vrti oko malene Narayane i njezine zlosretne sudbine.
Mlada spisateljica umješno raspoređuje aktere svoje fabule, svoje likove i postavlja ih kao šahovske figure na ploču sudbine, pa tako ispada da je Narayana kraljica, a ostale figure igraju oko nje svak svoju čistu ili prljavu igru do samoga kraja, kad se naglo i neočekivano pojavljuje istina u svojoj svojoj ljepoti i strahoti. Posebnu ulogu u toj igri bez granica namijenila je Elly i Calvinu,  Anne i Haroldu, pa Dannyu isljedniku, Mery, Andrewu, Danielu psihijatru, Illoni, Claudiji i opasnom Simonu, bezdušnom Bobyu, malenima Johnatanu i Miji, istinoljubivom Peteru i njegovoj znatiželjnoj ženi Mery.

Zanimljive su nadasve tri njuškalice i sveznadarke tračerke, Aprily, Suzane i Annete, koje sve prate, sve vide znaju i na svoj način primaju i šalju dalje.
Dakle, radi se o psihološkom romanu u kojem se smjenjuju stvaran život, predosjećaji o istini, otmica vlastitog djeteta, događaji nakon otmice koji vode do razloga otmice, a istodobno se, cijelo vrijeme priče, glavni lik, nesretna Elly Hogles Monhory, bori s mišlju kako boluje od depresije koju su joj zapravo pripisali liječnici zbog njene želje da se istraži sumnjivu smrt tek rođenog djeteta. Naime, jedna od glavnih protagonistica priče Elly, lijepa manekenka susreće muškarca Calvina koji već ima jedan brak iza sebe i koji joj postaje suprug. Elly ostaje u drugom stanju, trudnoću mora čuvati, a na preuranjenom porodu gubi dijete. Gubitak djeteta je spremna prihvatiti, ali ne i način na koji joj je objašnjena smrt djeteta. Razlog neprihvaćanja je plač djeteta koji je čula, samo trenutak prije nego je pala u komu, netipičnu za rodilje. Zbog  neprihvaćanja stvarnosti koja joj je nametnuta, pripisuju joj depresiju i šalju u ludaru. Doktor Andrew, koji je porod obavio i koji zataškava cijeli slučaj, za određenu svotu novca predaje dijete (djevojčicu Naranyu) ocu Calvinu Monhoryu zapravo Bobyu Gullardu, koji pod svojim pravim identitetom ima drugu ženu Lucy, začetnicu cijele ideje o otmici djeteta. No, Lucy svom suprugu navodi krive razloge ovog čina, ucjenjujući ga jednom mrljom iz njegove prošlosti koja bi ga mogla odvesti iza rešetaka.

Dok majka Elly čami i pati u psihijatrijskoj bolnici, djevojčica raste u njihovoj obitelji, u malom selu Samoville koje leži na jugu Engleske, pod okriljem i brigom svoje bake Sophie, djeda Harolda, strine Marie, strica Petera i njihovo dvoje djece Mie i Johnatana.

Biti će potrebno četiri godine da se otkrije cijela istina u koju je na kraju upletena i Ellyina majka Anne te Lucyina majka i očuh. Na kraju ove uzbudljive priče koja čitatelja drži u neizvjesnosti i napetosti do samog kraja, saznati će se kako je Lucy izvanbračna kći Illana Hoglesa, Ellyinog oca, za koju je on saznao od svoje supruge Anne tek na smrtnoj postelji, koji trenutak prije smrti.
Lucyina majka je svoju kćer držala u uvjerenju kako otac zna za nju, ali je ne želi. Zbog svega toga, upada u depresiju koju skriva pred svima, a za svoju nesreću optužuje biološkog oca koji je nije htio, zbog čega je bila izložena višestrukom očuhovu silovanju, te okrivljuje i Anne. Odlučuje im se osvetiti na način da unesreći njihovu kćer Elly. Smišlja cijeli plan, ali otac umire u samim njegovim začecima. Međutim, Elly je već bila trudna i natrag se nije moglo, a zapravo natrag i nije htjela jer je mržnja odavno bila njen najjači osjećaj. Na kraju, bila je tu i Anne koju je također okrivljavala za ono što joj se dogodilo. No, na kraju će saznati kako su pakleni splet okolnosti u kojima je velikim djelom kumovao novac i očuhovo silovanje bili jedini pravi krivci za ono što je osjećala i zbog čega je krenula provoditi ovaj paklen plan.
U Marijaninu romanu, jasno je ocrtan strah od drugoga,  i drugačijega, koji je bolji od onoga kojemu radi razne gadost i koji ima što ovaj nema, a silno želi to imati, pa po cijenu zla ide do sebe kao do jedinog cilja. Kao u „dobra stara vremena“ firentinskog mudrijaša Machiavellija u ovoj priči – cilj opravdava sredstva. Naoko nelogična događanja u fabuli snažno su determinirana etičkim promašajima glavnih junaka i onih koji im pomažu neznanjem da ovi dođu do svoga mračna cilja. U tom kontekstu može se analizirati funkcija koju, Marijaninu romanu, ima splet okolnosti i ljudskih odnosa, koji se otkrivaju tek pri kraju priče, a naslućuju se istina u nekim dijalozima. Tako patnja postaje metaforom unutarnjeg stanja glavnih likova u romanu. Motiv krađe preko otmice, koja kao da nekako uljepšava taj strašni čin, može se staviti u intertekstualnu relaciju s nizom zapleta i klopki u kojima se kao lajmotiv pojavljuje „moderna“ odiseja doći po svaku cijenu do cilja. Što znači da su sve fikcije u službi fakcije. Njihove granice teško je i gotovo nemoguće razlučiti, ali u stvaranju iluzije istinitosti temeljna je odrednica rukopisa. Kroz gotova sva poglavlja provlači se istinitost izmišljenog kao zanimljiv i znakovit narativni postupak. Opisujući zbilju kao literarnu građu, Marijana Šare ne pretendira na istinu neporecivu, a još manje na moralne norme, tako da moralne krhotine postaju kamen spoticanja glavnoj junaknji ove nestvarne zbilje i zbiljske stvarnosti u romanesknoj tvarnosti i ovisnosti o pripovjednom univerzumu i literarnoj istini do koje se dolazi stalnim procesom semiologije.

Mozaik likova u romanu upotpunjuju nestvarne slike maloumnika, degenerika i čudaka čije sudbine predstavljaju degeneraciju i moralni rasap društvene zajednice na svim razinama. Među sporednim, manje važnim likovima koji upotpunjuju društveni mozaik pojavljuju se i neki manje istaknuti, gotovo „nevini“ i isto tako naivni  i „dobri“ do te mjere da će u čitatelju izazvati istodobno sažaljenje i udivljenje.
Jedno je posve očito, točno i moguće zaključiti, da autorica romana Naranyjin plač ne pripada dijelu hrvatske moderne vulgarne proze, koja se hrani nastranastima, nemoralnim krhotinama zbilje, glupostima i temelji na psovkama i lascinim scenama u ljudinjaku.

Umjetnička vjerodostojnost literarnog rukopisa najlakše je objasniti ako se kaže, da autorica romana Naranyjina plača, spada u red onih hrvatskih pisaca i za koje se može reći: Živjeti da bi se pripovjedalo, i pripovjedati da bi se živjelo.

ČUDESNA IRSKA PRIČA

Frank McCour, Angelin prah, Algoritam, Zagreb, 2011.
Čitajući ovu knjigu u moju su se dušu ulijevale tako divne misli i budili se u meni najdublji i najljepši osjećaji. Sad mi je jasno zašto je ova knjiga dobila Pulicerovu nagradu. Dobila bi i Nobelovu da su švedski akademici bili objektivniji.
Čudesno je kako je ova knjiga nastala. Potkraj života Frank McCourt svojoj uničici priča  priče držeći je na koljenu, sjedeći s njom ispred kuće ili u parku, uspavljujući je dok je mati radila noćne smjene, pa je to bacio na papir, dao izdavači i iz cuga dobio Pulicera. Poslije toga je pobrao i druge nagrade i stekao svjetsku slavu.  
Frankov Angelin prah je zapravo priča o obitelji siromašnih irskih imigranata u vrijeme velike ekonomske krize prije Drugog svjetskog rata. Ta obitelj vraća se u Irsku iz Amerike u uzaludnoj nadi da će u domovini bolje živjeti. Dočekuje ih hladnoća, glad, jad i čemer, bijeda, arogancija engleskih vlastodržaca. Pisac na sve to gleda očima radoznala dječaka, zbunjenog pred stvarima koje odrasli podrazumijevaju i nikad  mlađima  ne objašnjavaju. U kakvoj je vezi Katolička crkva s političkim i društvenim prilikmama u Irskoj. Kako dati istodobno život za vjeru i Irsku. Pronicljivi, izgladnjeli dječak koji odrasta priča o zbivanjima i ljudima oko sebe iz perpektive svojih godina. Dječak priča sočnim i slikovitim jezikom punim kolokvijalne meldioznosti, s obiljem crnog humora uz koji se i naveće tragedije doimaju gotovo apsurdno smiješnim.

Jedino čega nema u Frankovoj priči je patetičnost, samosažaljenje i zloba, što je bilo za očekivati od naratora obzirom na ono što opisuje.
Posebno što Frankovoj priči daje poseban čar je jezična neposrednost, iskrenost, jednstavnost i duboka sadržajnost.Virtuoz jezika i pričanja, opisao je tako da istodobno uživate i divite se. Ovakve knjige zadovljstvo je čitati. Mislim da je u uživao u ljepoti jezika i onaj tko je prevodio ovu  McCouovu fantastično napisanu priču. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<

*

code