HRVATSKO STRANAČKO BEZUMLJE

HRVATSKO STRANAČKO BEZUMLJE

17. rujna, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Ante Matić

Josip Miljak, Višestranačko jednoumlje, Biblioteka Desno,Zagreb, 2011.

Nisam odavno naletio na bolji i dublji naslov neke knjige. Gledajući Miljkovu knjigu u izlogu knjižare na glavnom gradskom trgu u Zagrebu, nisam odmah mogao dokučiti što se krije ispod tog zagonetnog, simbolična i znakovita naslova. Ušao sam u knjižaru, listao knjigu, dok me prodavačica odmjeravala pogledom, misleći po svoj prilici šta je ovaj tako dugo zapeo za ovu knjigu. Možda je kani maznuti, što je u posljednje vrijeme nemnoguće, jer na koricama ima nešto, pa zviždi pri izlasku. Šalu na stranu, prelazim zaozbilj ovoj knjizi članaka, govora i intertvjua predsjednika Hrvatske čiste stranke prava.

Najprije da se podsjetimo Matoševe stalno aktualne misli: Dva Hrvata,a tri stranke. I one druge još ubojitije : Hrvat Hrvcu pusti krvcu!

Danas u Hrvatskoj ima više od 100 stranaka i strančica i više od 20 tisuća raznih udruga, koje u većini slučajeva na rade za hrvatske opće interese, a još manje za opće dobro. Ako se tomu doda medijski mrak, akademska jalovost i komunistička žilavost, zlost i bezumna upornost u onome što zlurade pola stoljeća, (tako su usrećivali hrvatski narod od 1945 do danas!) , slika hrvatske političke zbilje zaista podsjeća na sliku Dioriana Graya. Opet smo postali raja!

Na 355 stranica Josip Miljak je prikupio, odmjerio, rasporedio, poredao svoje razgovore s novinarima, govore na stranačkim i protestnim javnim skupovima, članke razasute po tjednicima i dnevnicima. Na kraju knjige je Miljkov program stranke za izbore. Prije rečenog programa, Miljak je ubacio nekoliko tekstova drugih autoru; kardinala Puljića, biskupa Bogovića i nekolicinu drugih  intelektualaca i stranačkih dužnosnika.

Kad bih pošao od korice do korice, redosljed tekstova daje kroniku političkih zbivanja posljednjih godina, medijsku sliku i nepriliku, stranačke spretnosti i nespretnosti, povijesne prikaze nekih ključnih događaja krajem i poslije Drugog svjetskog rata, kao i zbivanja unutar hrvatske politilčke scene; stanje stvari u većim strankama i odnos većih sličnima, većih prema manjima, da bi sve to bilo potkrijepljeno svjedočanstvima sudonika i svjedoka stradanja Hrvata poslije rata i sadašnja izdaja nekih hrvatskih visokopozicinirani političara, do samoga peredsjednika države Hrvatske Mesića. Iz nekih zapisa i napisa jasno se vidi prijetvornost nekih političara, poput Mesića i Sanadera, lukavost i podmuklost trenutnog predsjednika i masa drugih naopakih slika, prilika i neprilika u novijoj hrvatskoj povijesti i svijesti nekih Hrvata, koji još nisu rasčistili sa svojim glupostima, navadama i zavadama iz komunističkog jednoumlja, pa sada to jednoumlje serviraju u hrvatsko stranačje. Miljak secira politilčku zbilju u Hrvatskoj poput vješta kirurga i daje rasčlambu što se događa na ljevici, što na desnici, što u nekakvom lijevom ili desnom centru ; i, u konačnici nudi program što bi trebalo učiniti da se iziđe iz tog stranačkog i višestranačkog jednoumlja i komunističkog bezumlja, koje je još uvijek na djelu u gotiovi svijm segmentima hrvatskog društva i u svim porama sustava i zajedničkog života.

Kad se isčita Miljkova knjiga do kraja, dođete do spoznaje do koje je došao i autor ove zanimljive knjige, da komunizam nije srušen u Hrvatskoj zauvijek, srušena je viša gornja komponenta, srednja je ostala. Većina neomenklature proglasila se demokratskom, dapače, ispalo je da je bila demokratska od početka! I smiješna je i neozbilja tvrdnja kako nema više udbaša, ni kosovaca. Struktura UDBE je sačuvana, nedirnuta i gotova da je nedodirljiva, aparat je onaj stari u novom ruhu skriven u oblacima demokracije i višestranačja. Oni koji su sjedili na sjednicama partije, koji su odobravali svaku vrstu nasilja nisu istupili, nisu se pokajali, niti priznali svoje grijehe i zla koja su nanijeli vlastitom narodu.Naprotiv, kad je počelo višestranačje samo su se pritajili, pa kad se višestranačje razmahalo i hrvatstvo malo otupilo, iskočili su iz busija zajedno sa svojima, mrežili se  i umrežavali, sve dok nisu posve Hrvatsku premrežili. Ubačeni  su svaku stranku, udrugu…

Kad je pao prvi demokratski snijeg 1990. godine po zemlji višestranačja, trebalo je odmah prepoznati njihove prljave tragove. Sad je već za sve kasno.

U ovoj Miljkovoj priči o višestranačkom jednoumnlju mogu se pročitati i neke povijesne istine, koje nismno do sada imali priliku znati, kao ona kad jedan od hrvatskih visokih časnika iz NDH svjedoči kako su, kada i gdje 1945. godine pobijeni visoki časnic hrvatske poražene vojske, zarobljenici. Oni su pobilii zarobljenike na temelju nekakva nazovi suđenja u Beogradu. Kao kroz maglu nešto sam o tome načuo, a sada znam kako je to bilo, tko je koga ubio i zašto. Da paradoks bude veći nijedan hrvatski vojnik nije prešao granicu, nije ratovao u Srbiji. Strijeljanja poslije montiranog procesa ustaškim generalima dokaz je krvavog početka Titove tiranije. Još se nađe hrvatskih budaletina, koji ovu činjenicu ne prihvaćaju kao povijesnu istinu.

Nisu se Srbi odrekli ideje o velikoj Srbiji. Nismo ni mi o samostalnoj i nezavisnoj  Hrvatskoj.

Preporučujem svakom dobronamjernom čitatelju da dođe do ove knjiga i da je pročita. Zaista, radi se o dobru, zanimljivu i poučnu štivu.

Dobro je recezent Mladen  Schvartz uočio što je Miljak htio reći: Uz problem demokracije tu je negdje blizu i problem takozvane lustracijei.

Nažalost u Hrvatskoj nije provedena i zato imamo takvu vlast kakvu imamo i zato imamo takvu diplomaciju kakvu immamo i zato imamo takvu privredu kakvu imamo I zato imamo takvu privatizaciju kakvu imamo i zato imamo takvu demekraciju kakvu imamo. Trebalo je na vrijeme odstraniti tumor da ne zahvati čitavi hrvatski korpus.

Oni koji su trebali biti lustirani, lustrirali su one koji su trebali lustruirati . Iz svega pročitanoga jasno izbijas na površinu tesška istina o komunizmu koji je još uvijek na djelu u hrvatskom društvu. Završit ću onom poznatom Brune Bušiča: Kako nas spasit od nas!

 

KNJIGA RADOSTI I NADE

Fra Zvjezdan Linić, Da radost vaša bude potpuna, Glas koncila, Zagreb, 2010.

Nakon što sam s guštom čitao Makove Miljkovo zanimljivo i izazovno političko štivo, zaželio sam malo promjene, pa sam se domogao predivne knjige fratra Linića. Kad sam dublje zašao u ono što fra Zvjezdan piše osjetio sam  da iz njegova teksta izbija neka pritajena radost,a kako se ja odavno nisam radovao, jer se u ovoj lijepoj i nesretnoj zemlji, nemam baš čemu vele radovati. Na prvoj stranici ozari me dio posvete: Posvećujem ovu knjigu svima koji su na taj način preko mene mogli osjetiti kako je Gospodin dobar. Neka njihova i moja radost po Dobrom Pastiru Isusu bude poptpuna.” Potom sam čitao o sakramentioma, koje je Linić nazvao govorom znakova. Sedam svetih sakramenata pater Linić je tako predočio jednostavnim riječima, popratio primjerima, prispodobama, da sam osjetio radost čitanja. Uvjeren sam da je fratar Linić pišući ovu knjigu, osjećao radost pisanja. Jer, ima knjiga koje nas raduju, a ima onih koje nas žaloste. Pišući o sakramentima fratar Linić je izbjegao hladni, suhoparni crkveni službeni jezik, koji robotizira stalnim, istovjetnim ponavljanjem jednog te istog teksta, pa je opisao sakramente i sve što uz njih ide i pristaje jednostavnim, lepršavim jezikom, koji  vas odmara dok čitate. Uopće se ne pitate zašto to čitate , ni što je pisac htio reći. Kako sam već nekima dodijao pišući protiv recezenata, ovoga puta moram priznati da sam Miklenićevu recenziju Liničeve knjige, kao riječ nakladnika, pročitao s guštom. Miklenić na kraju, kad sam već pročitao knjigu, kaže, da je Linićvea Knjigva radosti, kako sam je nazvao, zbir tekstova koje je objavljuvao u nastavcima u Glasu koncila. Kako se toga nisam prije sjetio, a redovito čitam Glas koncila. Čudno, nisam pohranio u memoriju Linićeve tekjstove iz Kocila. Ovo pak što je ukoričio, duboko mi se usjeklo u poamćenje i dušu. Linićeva knjiga je za dušu i srce, osobito ako je srce postalo hladno, a duša pusta.

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. car
    #1 car 21 rujna, 2011, 13:49

    Književniče
    gdje nestade ona mala Koviljka. fali mi lijepa je, piše, nasmijava me. Gdje je? Imate li odgovor na to jednostavno pitanje?

    Odgovorite na ovaj komentar

<