KOLUMNA ČITAONICA

Sklad priče i rečenice

14. svibnja, 2011.

Piše: Ante MATIĆ

Miro Gavran, Jedini svjedok ljepote, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.

Najbolji hrvatski živući dramski pisac Miro Gavran (djela su mu prevedena na više od trideset jezika) još jednom nas je ugodno iznenadio novim romanom, koji je naslovio Jedini svjedok istine.
Uz zbirku priča Mali neobični ljudi i desetak drama, Gavran je napisao romane: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita ili putovanje u prošli život, Judita, Krstitelj, Poncije Pilat i sada Jedini svjedok istine. Dobio je dvadesetak knjževnih nagrada i priznanja. Drame mu se izvode diljem globusa. Dosad je imao više od dvjesto kazališnih premijera širom svijeta, a njegove drame, od Europe i Azije do Australije, vidjelo je više od dva milijuna ljudi.
Pisao je i za djecu: Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu, Sretni dani, Oproštajno pismo, Zaljubljen do ušiju, Pokušaj zabortaviti i Profesorica iz snova.
U romanu Jedini svjedok istine donosi intrigantnu ljubavnu priču, koja se događa u zagrebačkom ambijentu s kratkim skokovima na Maltu. Glavni junak je četrdesetogodišnjak koji je zaljubljen u tajnovitu mladu ženu. Neobični senzibilni akteri, rastrzani emocijama koje ih nadilaze, pokušavaju spasiti krhotine ostale od intime. Poigravajući se istinama i lažima ovaj roman poigrava se i različitim pripovjedačkim perspektivama, pružajući nezaboravan čitateljski užitak. Podjednako su važni i istodobno lažni bitak i tubitak, živovanje i nestajanje. Od korice do korice teče kao bistra rijeka ljepota rečenice u divoti i tajnovitosti priče. Majstor dobre proze opet je ugodno iznenadio.

Čudesna ljepota ikavice

Ante Kraljević, Iskonice, Naklada Jurčić, biblioteka Stećak, Zagreb, 2010.

Šezdesetak kratkih priča sadrži ova knjiga pisana pitkom, britkom ikavicom, onakvom kakvom se govori u Hercegovini. Autor je vrstan poznavalac ikavice i finesa ovog starog hrvatskog izričaja, kojim se i danas govori u Hercegovini, Dalmaciji, na otocima i nekim dijelovima Bosne i Slavonije. Svaka priča je dotjerana, dorađena i majstorski isklesana, onako kako klešu kamenje u Hercegovini i Dalmaciji i uzidavaju u zidove kuća od davnina do naših dana. Budući da zastupam tezu da je svaka knjiga kuća od jezika, ova Kraljevićeva kuća je lijepa iznutra i izvana. Nije važno naše prijateljstvo, zaista je odlična. Tko bi rekao da će on to tako dobro napisati! Uživao sam u čitanju i povremenom smijehu. Naslovi priča su izazovni, fantastični. Evo nekih: Mis magarica, Konj u revoluciji, Pridavanje o nestanku Boga, Kako likvidirati ćaću i mater, Prodajen općinu, Ljudi, mlate li vas žene?, Dedukcija tariguza, Ženske na baterije, Svemirska ćenipa, Umro bez četiri osnovne, Nevina jalovica, Smrti smo svi dužni…
Recezent ove knjige, sveučilišni profesor Antun Lučić, napisao je između ostaloga i ovo: Promicatelj baštine i vrijednosti, Ante Kraljević u svojoj drugoj knjigopriči Iskonice, kao i ikavskom ričniku iz zapadnohercegovačkog ozemlja, priziva jezik kao plod zdravog majčinstva riči i ne manje zdravog očinstva izraza.
Mislim da je ovim sve rečeno i što bih god još napisao, možda bih benetao, pa je bolje da vam na kraju kažem da ćete se nasmijati čitrajući Kraljevićeve duhovite priče, jer je i mene nasmijavao do suza. Tko bude čitao Kraljevićeve Iskonice, čitat će dobru knjigu dobra čovjeka.

Valja nama preko rijeke

Gradimir Gojer, Lađar sa Aheronta, Hrvatski leksografski institut BiH, Mostar, 2010.

Sedma knjiga poezije Gradimira Gojera naslovljena Lađar sa Aheronta, najveći je jezični, poetski i izričajni doseg ovog, kažimo tako poradi bigrafske jasnosti, pjesnika rodom iz Mostara s adresom u Sarajevu. Ova zbirka pjesama dokaz je mojoj trvdnji da je Hercegovina zemlja poezije, a Bosna i poezije i proze.
Poezijom u Lađaru sa Aheronta, visokog literarnog dosega i izričajnog stremljenja, pridružio se Gojer dostojno i znakovito Šimiću, Šantiću, Dizdaru, Šopu, Kordiću, Pavloviću…
Šesdesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa: Kod našeg lava vremešnog, U grobovniku slutnja, Šaptaj Isusov;drhtavica, Ljetni panoptikom i Plavi herbarij ili o „E“ molu, potvrđuju zrelost ovoga pjesnika.
Postupkom građenja pjesme i rasporedom riječi u stihu i onim tajnovitim što između riječi odjekuje u ništavnosti dnevnoj, pjesnik Gradimir Gojer zalazi preko metafizičkog u sferu transcedetnog. Tako se klizi u smrtonosnu suvišnost stvari što su jedrile živodajnom rijekom ljudskog udesa iz pratvari u zemne praznine i vječne tišine. Ta rijeka boli, taj splavar neznani, ta druga obala, koja nas čeka, ta nigdina koju valja dušom naseliti, ta pustoš u nama i ta beskrajna nada pred nama, daje ipak smisao svakom stvoru, pogotovu onomu koji ima besmrtnu dušu. Ako recezent Atif Kojundžić veli da je Gojer pjesnik do kojeg nam je iznimno stalo, ja velim da mi je stalo do njegovih pjesama isto onako kako mi je stalo do prijateljstva. Kad pomislim na lađara Aheronta, ledi mi se krv u žilama i sve nekako izgleda nijemo i strogo, kao sudbina. Mahom su takve Gojerove pjesme. Nisu one za svakoga, one su za pjesničke sladokusce i misleće ljude.