SILNO TRANSPARENTNO I PRONICLJIVO ŠTIVO

SILNO TRANSPARENTNO I PRONICLJIVO ŠTIVO

2. kolovoza, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Ante Matić

Mate Kovačević-Josip Pečarić, Thompson, Fortuna, Zagreb, 2008.

 Zanimljivo je kako se neki ljudi dosjete napisati nešto da se, kako kaže ona narodna, Vlasi ne dosjete. Ja sam prokužio zašto su jedan akademik i jedan noivinar napisali zajedničku knjigu o hrvatskom osporavanom i obožavanom pjevaču koji se zove Marko Perković, umjetničkim imenom Thompson. Taj čovjek  iz Čavoglava proslavio se u ratu pjevajući budnice svojim suborcima uz šmajser i gitaru. Onda su se neki cinici i jebivjetri, čudaci iz Feral tribunea, htjeli našaliti na njegov račun, narugati se mladom nadobudnom borcu dobrovoljcu i pjevaču Marku, pa su  stavili tog branitelja i vojnika na stranice Ferala, pa je ta pjesma o Čavoglavama upalila i nastanila se u memoriji naroda.

Umjesto da ispadne nekakvo mrtvo puhalo – pjevalo, kako su mislili zločesti novinari rahmetli Ferala koji su u onome što Marko pjeva vidjeli običnu budalaštinu, autor je prihvaćen, a pjesma je postala hit u ratu, bogme i u poraću. I poslije rata Perković je nastavio pjevati. Većina tih pjesama je domoljubna, bogoljubna i ljudoljubna. Na korici knjige otisnuta je Perkovićeva pjesma Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira. Ta pjesma je zapravo Perkovićev obračun sa svima onima koji već godinama preko lijevih, tuđih medija napadaju, kleveću i vrijeđaju bivšega borca dobrovoljca, kantautora, pjevača prodorna, hrapavog glasa. Taj kantautor je zaista omiljen kod državotvornih ljudi u Hrvatskoj, a omražen kod onih koji nisu prežalili pokojnu Jugoslaviju. Josip i Mate se dosjetiše pa lijepo složiše tekstove o Thompsonu. I to nasloviše Thompson u očima hrvatskih intelektualaca. Zašto samo u očima intelektualaca, pitam se ja, zašto ne u očima Hrvata dječaka i djevojčica, u očima momaka i djevojaka, u očima svih ljudi. Prave, istinske intelektualce danas u Hrvatskoj možete izbrojiti na prste ruku i nogu autora ove, na brzaka sklepane jednoznačne, sužene i ograničene knjige!

Akademik Josip i novinar Mate poredali su intelektualce koji pišu o Thompsonu (što će mu ta angleska riječ Thompson, kao nije mogao sebi dati nadimak, odnosno umjetničko ime Dinarac ili Dinara, Svilajac ili Svilaja, Velebit ili Petrova gora!) Posudio je riječi naših “velikih prijatelja” Engleza. To se zove hrvatska naiva! O Thompsonu pišu biskupi, svećenici, akademici, doktori znanosti, ratnici, ali ne i pisci. Oni su diskretno i spretno gurnuti u stranu. Nema ih u ovoj knjizi, kao što ih nema u novinama, na radiju, na televiziji. Što će pisci pisati o Thompsonu? Čudim se akademku Pečariću i novinaru Kovačeviću što su iz ove knjige izbaciti tekstove pisaca o branitelju i kantautoru Marku Perkoviću. Kao prvo, taj Perković kao kantautor, pjevač i hrvatski branitelj ima dobre pjesme. Njegova pjesma Vjetre s Dinare je veličanstvena, njegova pjesma Lijepa li si gotovo da može zamijeniti hrvatsku himnu. Mislim da se oko Perkovića svašta vrti, da mu se svašta priljepljuje i da se koristi njegova silna popularnost u hrvatskom narodu.

Zamislite predstavljanje knjige na kojoj se pojavi Marko Perković! Dvorana je dupkom puna. Da na predstavljanju pjeva Thompson, tvrdim kategorički da bi svaka dvorana u Zagrebu bila mala.

Pečarićeva i Kovačevićeva knjiga je prožeta raznim i stubolikim tekstovima, slikama i mislima hrvatskih intelektualaca o najpopularnijem hrvatskom pjevaču, o kantautoru kakav nikad prije nije postojao u povijesti hrvatske zabavne i narodne glazbe. Neki su Marka, poznatog, priznatog i omiljenog pjevača u narodu smišljeno i lukavo zlorabili i zloupotrijebili za svoju  promidžbu. Oni koji su pisali o njemu, u većini slučajeva predstavljali su sebe, oni koji su uređivali te tekstove, nastojali su nešto ušićariti preko napisa, zapisa… Vala mašala im bilo! Nadam se da se viteškoj čitalačkoj publici silno omililo štivo!

 BILI SMO HRVATSKI VOJNICI

 Petar Vulić, Bili smo Tuđmanovi vojnici, Matica hrvatska, Imotski, 2009.

 Prozni zapisi, crtice, dosjetke, pjesme i pjesmice, vinjete, crteži, slike i sličice, priče i pričice, dokumenti kao dokazi za ono o čemu piše, posebice onaj vraški partizanski, duhoviti i znakoviti dio o mišu koji je izija pečat, čine  ovu Vulićevu zanimljivu i dobru knjigu. Uzgred budi rečeno, knjiga ima i odličnu grafičku opremu.

Moram priznati da sam mijenjao raspoloženja isčitavajući ovu Vulićevu knjigu. Taj pisac i pjesnik oštra, britkog pera, jezgrovitog izričaja i do kraja izgrađenog vlasitog stila, oduševio me je načinom pisanja, samo me je naslov malo zasmetao. Čim sam ugledao knjigu i korice promijenio sam u sebi naslov i prekrstio ga u ovakav kakav sam dao ovom prikazu. Ja sam bio u ovom ratu kao  hrvatski vojnik dobrovoljac i nikad ne bih pristao biti Tuđmanov vojnik, niti bilo kojeg drugog Hrvata u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nije dobro izjednačavati ono što je neizjednačivo, nazvati drugim imenom ono što je već imenovano, prišiti značenje jednoj osobi, značenje čitavog jednog naroda, jedne države, jedne Domovine, jedne Hrvatske. Kad se kaže ‘Domagojevi strijelci’ ili ‘Trenkovi panduri’, zna se na što se to odnosi – na jedan povijesni isječak, na jednog vojskovođu i njegovu vojsku, ali kad se kaže ‘hrvatski vojnici’, onda je to opći imenik, opća slika, opći okvir koji važi za sva hrvatska ratovanja kroz povijest, za sve bitke i megdane, za sve hrvatske vojske tijekom krvavih stoljeća, od Bogostana do naših dana. Reći: bili smo Tuđmanovi vojnici, može značiti da je riječ o stranačkoj vojsci, kao što je bila Pavelićeva, Titova i još nekih povijesnih ličnosti iz naše dalje i bliže prošlosti. No, Vulić je valjda imao svoj razlog zašto je tako naslovio svoju knjigu, kojoj je po mojemu sudu jedino upravo to mana. Uz to, na koricama i među ilustracijama Tuđman se vidi na dvadesetak mjesta. Što je previše, previše je. Naslovom je Vulić svoju knjigu malo suzio i donekle obezvrijedio. Sjećamo se jakih naslova knjiga, kao primjerice Cvijeća zla, Zločin i kazna, Priče iz davnine, Žedan kamen na studencu, Krik i bijes, Prokleta avlija, Kameni spavač, Hrvatski bog Mars, Hrvatska rapsodija, Hrvatski ratnici… Unatoč svemu rečenomu, Vulić je napisao zanimljivu, dojmljivu, čitku,  britku, poučnu i bogme dobru knjigu.

 PRIČE IZ RATA I PORAĆA

 Franjo Plavšić, Dječaci zauvijek, HKZ, Zagreb, 2008.

 U posljednje vrijeme poplava je knjiga kolumnista i nekavih nadripisaca, koji objave svoje “genijalnosti” po novinama ili časopisima, a onda to ukoriče i prodaju kao nekakvu suvremenu i modernu literaturu. Znatiželjan i strpljiv  čitatelj prisiljen je dva puta čitati jednu te istu priču. Pri tome je pisac dva puta plaćen za istu stvar. Poznato je da komunisti, odnosno kolumnisti imaju dobre honorare. Nadam se da je to slučaj i s onima koji ukoričuju te svoje počesto neslavno slavne “besmrtne” kolumne. Jedna od takvih knjiga je i Plavšićeva knjiga kulumni, odnosno pričica Dječaci zauvijek.

To su pričice kolumnice objavljene u Hrvatskom slovu, Večernjem listu i još nekim glasilima, a neke nemaju naznaku da su objelodanjene prije, ni naznaku  da još nisu objelodanjene.

Bilješka o piscu pričica je za sebe. Plavšić je ispričao priču o sebi i vremenu u kojem je živio, pa je bilješka dojmljiva i uvjerljiva; uvjerljiva zato što ne glumi kao u ostalim pričama, dojmljiva stoga što proživljava pravu ljudsku dramu od malih nogu do nedavnog Domovinskog rata, hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata u kojem je sudjelovao kao dobrovoljac. Pisac pisanje dožiljava kao terapiju. Nije valjda Plavšić pomislio da će mu čitatelji biti supatnici na kolektivnoj terapiji! U ratu je odradio časno i pošteno, u miru također. U duši dječak, kako sam kaže, a tijelom već starčić, Plavšić je ovom knjigom pokušao opisati onu prihvatljiviju, duhovitiju i radosniju  stranu života, dok je u ostalim knjigama opisivao doživljaje iz rata i poraća. Dobro je da se prestao baviti temama iz rata. Više mu leži priča iz poraća ili ona iz prijeraća. T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<