KURVE-RAJ NA HRVATSKI NAČIN

KURVE-RAJ NA HRVATSKI NAČIN

11. siječnja, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Ante Matić

Izabela. D. Seks skandal, 24sata, Zagreb, 2011.
Tko se krije iza tog pseudonima, Izasbela?. Veliko D je po svoj prilici prvo slova imena ili prezimena stvarne osobe koja je napisala priču o kurveraju na hrvatski način. Možda se nikad neće saznati pravo ime i prezime autorice romana Seks  skandal, kao što se nije doznalo tko je ispjevao najljepšu hrvatsku ljubavnu pjesmu Hasanaginicu. Na koricama piše da je autorica manekenka i da joj je ime Izabela. Uz to ime dopisano je veliko slovo D.  Izabela prevedena sa španjolskog na hrvatski znači nevina, nedužna, kreposna žena. Taj psudonim nije slučajan, kao što to nije bio ni Nerudin i još nekih pisaca i slikara.
U doba hrvatske vulgarne proze i peozije, (to je najnoviji književni pravac), koju pišu Tomić, Dežulović, Jergović, Pavičić, Radaković, Rudanica…pridružila im se manekenka Izabela romanom Seks skandal. Na koricama je podatna i jebozovna žena u crvenom grudnjaku i crvenim gaćicama s rešetkastim rukavicama na rukama. Na pupku ima rinčicu. Glava joj je odsječena do brade, pa je nije moguće prepoznati. Nešto mi govori da je to slika autorice ove zanimljive, poročne i poučne priče, koju sam čitao u jednom dahu i u jednom danu. Malo je nedostalo da nije proradila šakićka. Slova naslova su boje grudnjaka i gaćica. Na korici neko je napisao, da pjevačice koje ne mogu živjeti od pjevanja, manekenke koje ne mogu živjeti od revija, glumice koje od epizodi sapunice ne mogu kupiti ni potpetice, žive sjajno, blještavo, luksuzno. Jebu se za lovu u mraku, da bi sjajnije izgledale na svjetlu.
Kad čuješ ševačicu kako se ceri na nekom tulumu ili večeri, a njezin zagondžija kočoperi u bjesnim kolima, znaj da je sve to posljedica one bizarne narodne, vulgarne: Fala kurcu na udarcu. Sve te zvjezdice, zvijezde i pizde u usponu postale su zaslugom mahera, magupa, menedžera, impresarija, vlasnika raznih agencija, koji reklameraju i nude svježe žensko meso. Što više slika po novinama, kao što je ova na koricama, veće su cijene, veće je zadovoljstvo, više eura. Prave su one koje pristaju na sve. Nisu to ženske koje su u lovu na frajera, one su u lovu na lovu. Na 135 stranica poredane su priče; kažem i ne lažem, od nekih se čovjeku diže kosa na glavi, a od nekih nešto među nogama.
Uz jebulju Izabelu ljubuju i seksaju se Dina, Bela, Dvina, Ela, Dolores (Lambaša), Nives (Celzijus), Sneki, Debela, Jebulja…a junaci, maheri, lovaši i jebači imaju dirljiva imena, kao Govedo, Bizon, Pjer, Ante (Prkačin) Silvije (Marić) Maminjo, (Mamić) Boris…elita, galerija likova, spodoba, sportaša, lovaša, tajkuna, političara, bogatuna, drogeraša, pijandura, budalaša, koji u javnosti kotiraju kao uspjeni poslovni ljudi, sportaši, političari, milijunaši…
Dakle, uz izmišljena ili posuđena imena, neki likovi imaju i stvarna prezimena ljudi iz javnog života, iz podzemlja koji uživaju i luduju ispod podnebesja.
Izabelini dijalozi su uvjerljivi, dojmnljivi, kao da su skinuti s vrpce kazića snimani u baru, na poslovnom sastanku ili ručku, u nekom bordelu, u salonu, u zrakoplovu,  u automobilu, u školi ili bolnici. Zapleti i raskoš psovki i vulgarnosti čini ovu priču napetom, zanimljivom, čitljivom i literarno minornom. Svi oni imaju svoju terminologiju, svoje svjetove, a spisateljica svoj izričaj, koji je savršeno preslikan iz stvarnosi u rečenicu i priču, među korice. Roman je to od 25 zasebnih priča, koje su povezane i duboko sadržajne u konačnici fabule, pa je očito ispalo kako je Izabela živjela i pisala. Ona je svoju istnu nadživjela, ukoričila i ovjekovječila u riječi i slici.
U romanu su objediljena iskustva koja je autorica imala dok se jebala ili družila  s mnogim muškarcima u raznim pozama i u raznim prigodama. Javne osobe koje se spominju u knjizi stvarne su, kaže Izi, kako joj tepaju njezini svodnici Bizon i Govedo, koja je koristila neke podatke iz medija ili ih je negdje pobrala iz biografija. Svaki od njih je sram svoje biografije.
Radnja se događa uglavnom u Zagrebu i okolici, s povremenim zaletima i izletima na more, na jahte ili u evropska mondana odredišta. Izabela vješto glumi majci, da studira i da zarađuje od manekenstva. Ona se drogira, napija, ševi tko naleti i koga joj namjesti Bizon, Govedo ili Antonio. Bizon je zakon u tom svijetu seksa, droge, pijanstva, razvrata, bluda, pederluka i raznih nestašluka i nastranluka. Moralne norme ne postoje, kao što ne postoje ni granica dobroga ukusa. Sve je moguće kad je u pitanju zarada preko prodaje mladih, svježnih i podatnih ženskih tijela. Riječi koje se načešće čuju i spominju u Izabelinoj priči su kurac, pička, retardiran, stoka…I tako od korice do korice, čitam zlu sudbinu te jadnice i drugih  neuspijelih primjeraka ljudske vste.

ROBLJE I GROBLJE  MORALNIH NORMI

Fabrice d’Almeida, Mondeni život u doba nacizma, Alfa, Zagreb, 2011.
Kad isčitate Alemidinu knjigu o vremenu nastanka i stvarnosti nacizma, ukaže vam se jedan prilično nepoznat mračan svijet u kojem je sve bilo moguće i dopušteno onima koji su bili umislili da su nadljudi, sinovi i kćeri nadčovjeka. Sve se to događa početkom i sredinom dvadesetoga vijeka.
Svako vrijeme ima svoj počet i svoja obilježja i svoj duh. U Alfinoj biblioteci Duh vremena izišla je knjiga o „slatkom“ životu nacističkih glavešina. Almeida je iznio na svjetlo dana iz mračne riznice nacističke prošlosti ono što je bilo zatajeno, skriveno od javnosti i nedostupno običnom, malom čovjeku. Liebermannova misao napisana na početku knjige govori jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora kako su živjeli što su radili Hitlerovi fanatici. Ta misao oslikava živote nacističkih glavešina i može se svesti na narodnu, banalnu: Use, nase, podase. Misao Maxa Liebermanna glasi: Ne mogu se toliko nažderat koliko bih se htio ispovraćat. To nacističkio visoko društvo, svita i elita robova užitaka, žderonja, pijandura, pohotnika, bludnika, krvnika, bezdušnika…
U knjizi su i neki izvorni nacistički dokumenti iz arhiva, iz koji je razvidno kako su neki glumci, umjetnici, sportaši, plemenitaši i nacistički mafijaši oblikovali nacistički dvorski svijet. Almeida opisuje taj svijet koji kao da ne dotiče ni rat, ni istrebljenja nekih naroda, ni užasi logora, pa čak ni porazi na bojištima. Ništa ih nije moglo omesti u njihovim druženjima, užicima, cinizmu i rasizmu i njihovoj rekreaciji, odlascima u lov, u kazalište, na balove… Ova knjiga otkrva svu raskoš i bijedu nacističke vlasti. Nacizam kao i svaki totalitarizam obilovao je užicima. Strašan paradokst te nacističke elite koja je uživala u izobilju svega i svačega, a s druge strane konclogori i u njima užas ljudskih sudbina, mučenja i ubijanja izmrcvarenih protvnika i logoraša. A ta dupla stvarnost nije užasavala intelektualce, pa čak ni većinu poitestanskih svećenika. Svi su bili zaluđeni Hitlerom i njemačkim planetarnim poslanstvom.
I sve to iživljavanje je trajalo do kapitulacije. Poslije pada nacizma i katastrofalnih posljedica koje je nacizam prouzročio ljudima diljem svijeta, Nijemci su poslije rata proživjeli pakao poniženja, neimaštine i pročišćenja.  Prolazeći katarzu i strahote zabluda i zločina koji su se događali pred njihovim očima, Nijemci su polako nadišli sami sebe  i odbacili nacističku propagandu i program o stvaranju nekog novog poretka u kojem će oni biti „izabrani narod“ i vladari svijeta. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<