KOLUMNA ČITAONICA

KRIK IZ BEZDANA KAMENA

20. lipnja, 2011.

Piše: Ante Matić

Mile Pešorda, Bašćanska ploča, poema, Alfa, Zagreb, 2010.

Čim sam otvorio Pešordinu nagrađenu knjigu, upade mi u oči poetična pričica o Gospi, odmah poslije PROSLOVA, a potom se redaju riječi i još škrtiji i kraći stihovi, pucketaju kao kesteni na pripeci, a kadšto gruvaju ko gromovi u kameno more. Na kraju ZASLON, poslije njega pjesma posvećena Papi Woytili, potom Petračeva recenzija i dvije bilješke: jedna o pjesniku i druga o slikaru koji je ilustrirao ovu knjigu. Po svoj prilici slikar i ilustrator Luka je recenzentov sin; jedno od osmero Petračeve djece. Momak nije bez dara, a nije loša ni Milina poema. Prosuđujući ovu poemu, Patrač je u početku usvtrdio kako se radi o Logosu koji čvrsto stoji u temelju čovjekova smisla i ishodišta. Raspredajući nadugo i naširoko o Pešordinu stihovlju, zaključio je kategorički da je ova poema nastala iz egzistencijalne drame hrvatskoga čovjeka i da istodobno u sebi  nosi sva obilježja svakoga čovjeka ugrožena u svom vlastitom dostojanstvu.

Ne znam odakle je izvukao ovaj zaključak ako je pročitao poemu. Istina, pjesnik se vraća spasonosnom izvorištu, bremenitoj prošlosti i svjetlosti istine, ali ne na način kako je to pogrešno shvatio gospon  recenzent. Petrač na jednom mjestu kaže hladnim, isušenim, pustim i bešćutnim administrativnim riječima da je poemu napisao “lirski subjekt”! Mašala, majstore!

Peta zbirka pjesama ovog metafočkog i hermetičnog pjesnika pokazuje svo bogatstvo njegova izričaja, a pjesnik je još jednom potvrdio onu staru Šimićevu da su neki pjesnici čuđenje u svijetu, a neki to nisu. Oni koji to nisu, nisu se trebali ni laćati pera. Pešordina peoma me podsjeća slikovito i svrhovito na stamenu kuću od kamena žestaca. Svaki kamen je pomno isklesan, stih izbrušen kako bi se postigao sklad misli i onoga što iza davne riječi u kamenu odjekuje i vjekuje u samoći i dubini bezdana kamena, u tišini stoljeća, u tajnovitom koritu vremena, kojim odjekuje tajna i protječe živodajna rijeka, bremenita pojedinačnim sudbinama ljudskih bića u kratkoći svakoga žića.

Od svega ostala su obla i uglata slova na kamenu,  priča iz davnine (stara koliko je star i hrvatski jezik), koju je pjesnik odgonetavao i u svakoj riječi otkrivao tajnu udesa naroda i pojedinca, od davnih dana, pa niz lanac vjekova, sve do naših dana; sve do u budućnost, do iskona i onoga u što su vjerovali oni koji su klesali ploče, i oni koji su na njima pisali, i oni koji su ih čuvali i oni koji su ih nama ostavili kao znamen, pomen, spomen i amen hrvatskog jezika.

Ovu Pešerdinu poemu treba polagano čitati, povremeno zastajkivati, kao da idete tajnovitim krajolikom u kojemu vjekuju i samuju stećci, pa ostanete nasamo sa svakim i odgonetavate što na njemu uklesa dijak.

Svako slovo je znak za sebe i kad ih do kraja posložite u memoriju, otkrijete nepreglednu daljinu, starinu, dubinu, ljepotu i divotu hrvatskog jezika.

 POSVE DOZRELA PROZA

 Josip Laća, Rocker i Alkemičarka, Dan, Zagreb, 2009.

 Dvadeset četiri kratke priče i proslov čine ovu Laćinu dvanaestu knjigu. Laća se i ovom knjigom priča potvrđuje kao vrstan pripovjedač, originalan i samosvojan u stilu i izričaju, koji je odraz teško stečenog umijeća laganog pripovjedanja. Pisac nas vraća u šezdesete godine minulog stoljeća, u pripovjedačeve mlade dane, kad je komunistička opresija bila na djelu u svim sferama ljudskog života, kada je vladala ideološka komunistička uskost u neprijateljstvu prema svemu što je odisalo vjerom ili nacionalnim osjećajem, pa tako i rockom. Laća ništa ne prepušta slučaju. On piše strpljivo svoju kroniku približavajući nam na svoj način nedavnu prošlost, učeničke i profesorske sudbine, smiješne, katkad tragikomične, ali uvijek poučne, pa čak i onda kada nam izgledaju mučne, kao u priči o sirotoj djevojčici, učenici Tereziji, koju progoni zloglasna komunistička tajna služba Udba i zlostavlja bivša skojevka, nastavnica udbašica. Opisujući u jednoj priči proslavu mature, Laća otkriva sav sjaj i bijedu “zlatnih šezdesetih godina”, kako su ih neki nazvali. Možda su manjini bile odista zlatne i sretne godine, ali su većini mladih Hrvata bile godine oskudice, tihe patnje, nepovjerenja, zabluda s posljedicama, zanosa bez pokrića, omladinskog komunističkog karijerizma i udbaških dugih i moćnih prstiju, koji su pleli mrežu posvuda, pa čak i oko učenica i učenika, oko maloljetnika, koji nisu ni slutili što se sve oko njih događa i što ih čeka kad porastu.

Možda će se mlađima, dok čitaju Laćine priče, činiti da pisac ima bujnu maštu i  da izmišlja priče koje zrače žalom za davnim danima. Pažljivim čitanjem i ozbiljnijim pristupom svakoj priči, morat ćete priznati da je Laća uvjerljiv i kadšto dirljiv dok opisuje jedno nevjerojatno vrijeme koje danas u čitatelju može izazvati podjednako udivljenje i sažaljenje; sažaljenje nad onim bijednicima koji su bili vijci i prsti komunstičke opresije i udivljenja zbog zdravog duha i zdravih tijela tih mladih ljudi, što najbolje oslikava jedna rečenica starca u centralnoj priči ove zanimljive knjige, a ona glasi: ”Poštuj svakog dobrog čovjeka, ali nikad ne zaboravi da si Hrvat!” Dakle, od te riječi ‘Hrvat’ treba poletjeti i od početka do svršetka valja ostati postojan u onome što je smetalo komunističkim huljama. Moralo se sve to proživjeti i preživjeti, što kazuje Laća u pričama o mladićima i djevojkama iz Dalmatinske zagore, sve što je tada bilo posvuda, diljem Hrvatske.

 DVOKNJIŽJE CRNOGORCA ČOČE, MEDITERANCA

Boris Jovanović Kastel, Mediteranski gospari i Ogledanje u bonaci, Medija link, Podgorica, 2009.

 Crnogorskog Mediteranca Kastela upoznao sam u Mostaru na Šantićevim susretima  poezije prije desetak godina. Od tada Kastel meni redovito šalje svoje knjige i poziva me da dođem u Podgoricu, što ću možda i učiniti, naravno, ako mi plate putne troškove. Ove godine dobio sam dvije Kastelove knjige, Mediteranski Gospar i Ogledanje u bonaci. Prva knjiga su kritike i prikazi Kastelovih knjiga koje su pisali razni autori koji govore i pišu hrvatskim, srpskim, slovenskim i crnogorskim jezikom, a druga su ogledi i eseji o piscima i pjesnicima koje je Kastel proučavao. Među tim kritikama je i moj prikaz  Kastelove knjige pjesama Ego mora. O prvoj knjizi nema se što drugo reći doli pročitati komu se čitaju književne kritike, o drugoj valja reći da je to knjiga izvrsnih eseja. Kastel piše o Pavezeu, Nerudi, Ungaretiju, Montalu, Leopardiju, Servantesu, Buzatiju, Kišonu, Pazu, Tabuki, Kabi, Naćinoviću, Đuroviću… (imena su pisana neetimološki).

Meni se posebno svidio esej “Mediteran – istorija u pokretu”. Mediteran je, piše Kastel, svijet za sebe, modus deficiens (Camus), eksperimentalni prostor svjetske pozornice, svjetlost lišena geografije. Po Kastelovu pisanju, Mediteran oprostoruje vrijeme, sjedinjuje razlike i odbija istosti, “njegova krv vrije kao vino, a njegovim vinom nazdravljaju barbari, plemići i antiglobalisti u znak pomirenja”. Mediteran je otklon od ljudskog mraka i mrijestilište ideja koje čine sjeme demokracije Starog kontinenta, nastalog upravo na temeljima mediteranske civilizacije. Mediteranci su Solon, Sokrat, Fidija, Aristotel, Platon, Heraklit, Homer, Dante, Marulić, Gundulić, Ungaretti, Camus, Tin…