Poslije 1945. i rasula prve hrvatske države, te nečasnoga poglavnikova napuštanja svoga naroda u klaonici osvetnika, dio haesesovaca otišao je kod Vladka Mačeka u Kerestincu. Poručio im je da svi koji dišu hrvatski, bez obzira na krivnju, trebaju Hrvatsku napustiti. Uz Božju pomoć, otac se iz izbjegličke kolone u Sloveniji vratio doma. Nitko ga nije zaustavljao, čak ni u zloglasnom Hrastovcu, Balenima i na Šiukovoj strani, pa je pojačao oprez. Punih sedam godina, poput žremenskoga Robinzona Štefa Vajceka, živio je u ilegali, krio se u šumi i u našoj kući
Napisao: Josip Frković
Našega sugovornika, a novoga prijatelja iz majurske Božjakovine 10, upoznali smo nakon blagoslova bijeloga „Križa istine“ i spomen-ploče za 161 ubijenoga i nestaloga stanovnika današnje općine u Drugom svjetskom ratu i poraću, te mise zadušnice generalnoga vikara Sisačke biskupije mons. Marka Cvitkušića i kostajničkoga župnika vlč. Stjepana Jambrošića u kapeli sv. Mihovila. Rekoše nam da je vižljasti starčić živa enciklopedija toga dijela Banovine i hrvatskoga Pounja, osoba koja najbolje zna i može svjedočiti o patnjama Hrvata pod velesrpsko-jugoslavenskom kokardaškom državom i kraljevinom u koju su 1918. naši političari srljali poput gusaka u maglu. Može svjedočitii i o teškim vremenima stradanja pod tzv. narodnom vlašću preodjevenih komunista, petokrakih partizana, oznaša i udbaša. On je Nikola Marić (83), jedan od dvoje preživjelih potomaka poznatoga međuratnoga haesesovca i naprednoga poljoprivrednika pok. Ivana (1906.). On je u to vrijeme međuraća imao najsuvremenije ratarske i druge agrarne strojeve vučene konjskom zapregom i snagom. Imao je ugledni gospodar majurski i vršalicu za uslužnu žetvu s parnim lokomobilom, ali i do dvadeset mliječnih krava. Mlijeko i prerađevine – pa i odvajanjem vrhnja od mlijeka – dostavljao je i prodavao na pragu kostajničkih uglednika. Po mnogo čemu je između prosječnih seljaka ovoga kraja stršao Ivan Marić. Njegov je težačko-kapitalistički status, recimo, bio ravan onom bogate hrvatske obitelji Katičića u nedalekim Kukuruzarima, iz koje je ponikao i za neovisnu državu Hrvatsku bio bogomdani šef PBZ-a, pok. Martin. Spomenuti je bankar iza „Oluje“, zajedno s biskupom sisačkim mons. dr. Vladom Košićem, obnavljao uspomene na žrtvu Zrina, rodnoga mjesta Nikole Šubića Zrinskoga, na četničko-partizanski progon njegovih preživjelih stanovnika u Drenje kod Đakova rujna 1943.
Strojobravar pilane „Majur“
Nikola, s kojim smo u nazočnosti sestre Mande Jurić (84) i supruge Agate, porijeklom iz nesretnog Baćina ( u braku su od 1955. – op.a.), dulje razgovarali na sam blagdan Nikolinja, vrlo je razgovorljiv i vitalan čovjek izvanredne memorije. Kaže da je nakon ženidbe živio u roditeljskoj prostranoj katnici, između prizemnica i potleušica Majura, podignutoj 1936. Za četničke okupacije, do 1995.,sve je bilo zapaljeno, pa i velika štala. Poratna obnova još ni danas nije dogotovljena. Nikola Marić bivši je strojar nastavljača Goldmanove šumarske i drvoprerađivačke državne šumske manipulacije, tvrtke Majur u dvije bivše države, u kojoj je poslove jedno vrijeme vodio i djed poznate i prerano utihnule HDZ-ove poliitčarke Maje Freundlich. Ondje je od pomoćnoga radnika do direktora IPD-a u socijalizmu, sve do Domovinskoga rata i početka četničkih divljanja, napredovao ratni prognanik, na žalost odavno pokojni Gojko Milić iz Krčeva. Sela koje je kao i Svinica i Hrastovac, zbog stalno napetih i prijetećih međunacionalnih odnosa i ubojstava, mještanima Majura i Staze ostalo u neugodnu sjećanju. Prije novinarskoga pitanja o pokojnom ocu, za partizane i Udbu, kulaku, za kratko se vraćamo devedesetima, točnije 16. listopadu, kada je na Jelačićev plac iza podruma Gliptoteke HAZU vraćen spomenik proslavljenom hrvatskom banu i zapovjedniku K.u. K. Prve glinske vojnokrajiške pukovnije. Toga nadnevka, podsjetimo, pok. zamjenik šefa Policijske uprave sisačke Đuro Brodarac i načelnik specijalaca Vladimir Milanković razvozili su provjerenim domoljubima prve „kalašnjikove“, pa se dragovoljnim braniteljima u civilu i ilegali sa Zvonkom Grubićem pridružio i Nikola Marić. Spomenuti Grubić, desetljećima je radio u HEP-ovoj termocentrali „Sisak“ i drugovao s legendarnim Brodarcem. Uz punu diskreciju, podijelio je s Marićem osamdeset automata mađarske proizvodnje u Majuru, Hrvatskoj Kostajnici i Dubici.
Domobranski topnik s oklopnog vlaka
– Za protuhrvatske vlasti kraljevine Jugoslavije, moja otac je kao haesesovac i predsjednik općinske majurske i dopredsjednik kotarske organizacije HSS-a Hrvatske Kostajnice bio progonjen i zatvaran od režima kraljevine zbog lažne optužbe za širenje komunističkih ideja. Bio je i u stalnom sukobu s protuhrvatskom velikosrpskom klikom, kasnije partizansko-antifašističkom vlašću koja nije prezala ni od čega. Zimi 1942. bio je zakazan sastanak, kojem je trebao pribivati kasniji Titov narodni heroj Nina Maraković, ali ga je naposljetku zamijenio Nikola Kajić. Namjeravali su moga oca angažirati u svom pokretu, ali je on postavljao mnoga neugodna pitanja o počinjenim partizanskim zločinima nad narodom, paljevini škola i rušenjima pruge. Crveni su, dakako, zašutjeli do 1944., kad mu je nejasnu osobnu sudbinu objasnio jedan od doušnika. Ujesen iste te godine partizani su bili ovdje i počeli ga tražiti. Međutim, sklanjao se u posebno uređenu spremištu žita. Bilo je duplih zidova i nedostupno došljacima. Pšenicu su prema vlastitim potrebama i odlukama, bez naknade, otimali ustaše, ali i nova partizanska vlast. Iz toga skrovišta dospijevao bi sve do tavana, a potom se kroz prozor spuštao u dvorište. Pitali smo djeda Nikolu i za domobranski staž uglednoga Majurčanina.
– Da, nosio je časnu odoru jednako časne hrvatske oružane sile i imena u najtežem vremenu 1942. u Bosni. Kao rezervist boravio je stotinjak dana u Bihaću, gdje je sudjelovao u oružanim sukobima s četnicima koji još nisu odbacili kokardu. Očevi domobrani krenuli su u Blatnu, gdje su tzv. partizani s jednoga brda topništvom gađali željezničku prugu.
Pitali Mačeka
S vagona su neposrednim gađanjem bitnice pogodili mitraljesko i minobacačko gnijezdo gerilaca. Poslije se vraća kući, gdje obavlja vršidbu žita ili odlazi u stalnu posadu Žestre u Sunji. Bunker mu je bio na izlazu, kod ložionice, prema Drljačama. Ondje su i za Domovinskoga rata stajale kompozicije vagona koje su naše snage razdvajale od četničkih desperadosa. Poslije 1945. i rasula prve hrvatske države, te nečasnoga poglavnikova napuštanja svoga naroda u klaonici osvetnika, dio haesesovaca otišao je kod Vladka Mačeka u Kerestincu. Poručio im je da svi koji dišu hrvatski, bez obzira na krivnju, trebaju Hrvatsku napustiti. Uz Božju pomoć, otac se iz izbjegličke kolone u Sloveniji vratio doma. Nitko ga nije zaustavljao, čak ni u zloglasnom Hrastovcu, Balenima i na Šiukovoj strani, pa je pojačao oprez. Punih sedam godina, poput žremenskoga Robinzona Štefa Vajceka, živio je u ilegali, krio se u šumi i u našoj kući. Jedan od partizanskih suradnika najavio je dolazak udbaških agenata, pa je pobjegao u šumu i ondje boravio do kasnojesenskih kiša. I danas se sjećam nekih prezimena partizanskih zlotvora: od Ilije Ranića, Durmana do Miška Djetelića. Ovaj posljednji bio je poznat kao najgrublji mučitelj uhićenih. Nakon što je 1952. Aleksandar Ranković pozvao na prijavljivanje svih političkih sumnjivaca za aboliciju, od svega nije ništa bilo. Pero Drakulić i njegova družba proglasili su oca ustaškim elementom, pa je na sudu u Sisku osuđen na tri i pol godine zatvora. Branitelj mu je bio odvjetnik Krmpotić, pa je otac uza žalbu prebačen u Glinu. Tamo je trinaest mjeseci čekao obnovu postupka, da bi po isteku roka bio i oslobođen. Tekst presude i danas čuvam. Po povratku u Majur, zajedno s majkom Katom, tata je preživljavao gubitak građanskih prava i jednako vrijedno radio. Pri pokušaju vraćanja tih prava, mati koja je bila ličkih gorštačkih i nacionalnih korijena ih je prkosno odbila.
Haesesovska ljubav prema domu i Bogu
Godine 1983. tata je u listopadu doživio moždani udar, od kojeg je ostao invalid. S 85 godina s nama je krenuo u progonstvo. U Svetoj Klari kupili smo kuću jednog odbjegloga četnika i ondje boravili. Rekao je tada da je red prihvatiti se oružja, ali da naš Majur nismo u stanju odmah obraniti. U suprotnom, pak, neće nas više biti. Umro je 1993. Kad me pitate za dane i godine pod komunističkom vlašću, svjedočim da smo na svakom koraku bili tlačeni. Nije bilo lako, pa sam prekinuo sedmogodišnju pučku školu. Završio sam školu učenika u privredi i zanat strojobravara i sve nadoknadio. Ostala mi je snažno usađena ljubav prema domu i Bogu. Godine 1964. bio sam na specijalizaciji u Bruxellesu i firmi „Dankar“, gdje su mi nudili da ostanem i budem vanjski monter. Želio sam se vratiti u svoju Hrvatsku, u kojoj sam na kraju bio omalovažavan i podcjenjivan, ali sam izdržao. Rano sam otišao u mirovinu, 1984., s navršenih pola stoljeća života. Kako je otac bio „šlagiran“, morao sam ga naslijediti i u poljoprivredi. Na žalost, sin mi je umro relativno mlad, s 52 godine, dok kći sa svojom obitelji živi u Velikoj Gorici i radi u HŽ-u. Najstarija je unuka zubotehničarka i ima tri kćekice, naše drage praunuke. Sretni smo kad nas posjete. Mlađa unuka studira stomatologiju. Zdravlje me donekle služi, ali sam sretan i zadovoljan da se naš narod poslije svih ratnih muka masovno vratio u Majur, Stubalj, Graboštane, Mračaj… U povratničkoj politici smo zakazali, jer je staro pravilo da život treba započinjati gradnjom štalice, a tek potom kućice. Nikolina starija sestra Manda Jurić, koja je pozorno saslušala bratovo kazivanje, spominje divljanje ovdašnji martićevaca 3. rujna 1991. Našavši se u koloni stotinjak zarobljenih seoskih civila, na raskrižju Panjana je nenadano uzviklnula „Živjela velika Srbija!“. Vodili su ih raspomamljeni teroristi sve do Kukuruzara, gdje se očekivao odgovor samozvanog gradonačelnika Branka Dmitrovića s pitanjem „puštati ili pobiti“. U prisustvu pomagača Hrvata, negdašnjeg sekretara kostajničkoga Komiteta, Steve Kuruzara, odlučeno je da se žrtve pusti na slobodu. Među tisućama koljača i mrzitelja Hrvata našlo se ipak i onih samilosnih, veli baka Manda. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuPrekrasan članak. Puno pozdrava Majuru i obitelji Marić!