Zbog čega do danas nisu privedeni pravdi ubojice nevinih hrvatskih policajaca, odnosno tko za to treba i mora snositi odgovornost? Tko svih ovih godina i za čiji račun štiti ubojice? Laž je da ni nakon 25. godina „nitko ništa“ ne zna, pa čak ni imena onih koji su počinili jedan od najstrašnijih ratnih zločina u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu
Napisao: Mladen Pavković
Ne čini li vam se da je toga dosta? Naime, ove godine (2. svibnja) prigodom obilježavanja 25. obljetnice pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu, koje su počinili pobunjeni Srbi, zločinačka JNA i domaće izdajice, ponovno smo mogli čuti ono što slušamo godinama – za ovaj strašan zločin iz Domovinskoga rata, kad je smrtno stradalo 12 i ranjeno više od 20 nevinih hrvatskih policajaca – još do danas nitko nije odgovarao!
To ćemo vjerojatno slušati i naredne godine. Osim toga, svake godine Srbi koji žive u Borovu Selu, kad ulicom prolazi kolona sjećanja spuštaju rolete i manje-više nigdje se ne pojavljuju. Ako nisu krivi, što se srame i skrivaju? Međutim, u tom mjestu, gdje i danas vladaju „srpski zakoni“, većina tamošnjih Srba podržava srpsku agresiju, a to se najbolje vidi i čuje prigodom njihovih blagdana ili pak kad organiziraju rođendane ili vjenčanja.
Ni nakon 25 godina „nitko ništa ne zna“
Čudno je da se prigodom ili na sam dan ove tužne obljetnice ne čuje ni glas od inače oštrih kritizera, poput Pupovca, Stanimirovića, Pusića, Pusičke, člankopisca srpskih „Novosti“, Teršelič, Pilsla, Mesića, Stazića, Frljića i drugih pomozbog junaka.
I oni se na dan obljetnice pokolja u Borovu Selu sakrivaju, kao miševi u rupe.
No, nas ipak zanima nešto drugo. Zbog čega do danas nisu privedeni pravdi ubojice nevinih hrvatskih policajaca, odnosno tko za to treba i mora snositi odgovornost?
Tko svih ovih godina i za čiji račun štiti ubojice?
Laž je da ni nakon 25. godina „nitko ništa“ ne zna, pa čak ni imena onih koji su počinili jedan od najstrašnijih ratnih zločina u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.
Ako se „ne mogu“ kazniti krivci za ovaj zločin, onda se mogu oni koji su trebali, a nisu ništa poduzeli da ih se privede pravdi!
Crkva u Hrvata protiv Jugoslavije
Jedan hrvatski tjednik na veliko i na široko donio je ekskluzivnu reportažu o tome kako su pripadnici bivše Udbe sve do 1990. prisluškivali razgovore kardinala Franje Kuharića i Franje Šepera te brojnih drugih biskupa i to nigdje drugdje nego na Kaptolu, sjedištu Zagrebačke nadbiskupije. Uz pomoć nekoliko zavrbovanih svećenika potajno su ozvučili najznačajnije prostorije te danonoćno pratili razgovore najviših prelata. O tome se dosad samo „šuškalo“, ali sada su čini se prvi put javno iznijete činjenice. Naime, Crkva u Hrvata bila je tek jedan od iznimnih „neprijatelja“ Jugoslavije i samoga zločinca Josipa Broza Tita, pa je sve trebalo „držati na oku“. A najviše su se plašili zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, danas blaženoga, a sutra svetoga Alojzija Stepinca, kojeg su najvjerojatnije i otrovali. Autor ovog priloga navodi i neka imena Udbinih funkcionara iz NR Hrvatske, poput Srećka Šimurine, Borisa Ileja, Dane Rimca, Josipa Drpića, Dušana Dekanića, Stanka Jurasa, Jove Miloša i drugih.
Međutim, zanimljivo je da kad se javno i obznane ovakve teme, o kojima inače „svi sve znaju“, nema gotovo nikakvih reakcija. Strah je očito još uvijek prisutan, baš kao i ona čuvena krilatica – „Udba sve dozna!“.
Jednom Udbaš uvijek Udbaš
Pa, ako je dugogodišnja Udbina djelatnost bilo zločinačko, odnosno kriminalno djelo, a bilo je, nije dovoljno samo ukazivati na ono što su radili, već prije svega nas zanima: što se dogodilo sa svim tim Udbašima i njihovim doušnicima nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države (nije valjda da su baš svi umrli), jesu li neki od njih nastavili svoju krvavu rabotu i u hrvatskoj državi, a ako jesu, a jesu, na kojim sad zadacima rade, koga prisluškuju i gone, tko su im novi naredbodavci te ono najvažnije: je li i te ljude netko kao veliki broj srpskih četnika amnestirao (gdje i kada?) i zbog čega se nitko ne usudi protiv njih pokrenuti kazneni progon? To tim više što se zna da onaj tko je radio u tim službama do smrti ostaje vjeran ovoj zločinačkoj organizaciji (jednom Udbaš, uvijek Udbaš). Pored toga, bilo bi dobro znati, tko je sve od bliže ili daljnje rodbine samo nastavio gdje su mu otac, brat, pa i majka – stali.
Nije istina da se za osudu komunistički zločinaca treba čekati „sto godina“, pa da se javno objave njihova imena i nedjela, dok se za masu njihovih nevinih žrtava zna (imena i prezimena), ali na žalost još ne i za sve.
Neki sumnjaju da se Udbaške metode i danas na ovaj ili onaj način primjenjuju, s novim ili starim kadrovima. (Istina, sada se to radi tzv. suvremenim metodama.). Oni koji se i dalje bave tim prljavim poslovima možebitno će reći da „to nije istina“, ali to je isto tako kao da lopova pitate je li kriminalac gotovo svatko će vam reći da – nije.
Čudno je i to da u Hrvatskoj još nema ni nekog dokumentarnog, a kamoli igranog filma koji bi nam na ovaj ili onaj način prikazao rad bivših Udbaša, iako je u svijetu već snimljeno i prikazano na tisuće filmova o tajnim i inim agentima.
Ne, to nije slučajno, kako se možebitno na prvi pogled čini! T
