VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA:  MOLITVA ZA POGINULE SINOVE ŽELJKA I IVICU

VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: MOLITVA ZA POGINULE SINOVE ŽELJKA I IVICU

25. veljače, 2020.

Piše: Josip Frković

Za svakoga čovjeka, pa bio i srca tvrda poput granita, najteži je svakako gubitak djeteta, onog tek rođena ili pak stasala u punoljetna i zrela čovjeka. Bol je svakako užasna i razarajuća, do roditeljskoga gubitka volje za nastavak života. Takvi, teški i razarajuće grubi osjećaji koje prijatelji i poznanici ne mogu u svoj punini doživjeti, i danas obuzimaju bračni par Vere (76) i Ante (80) Živkovića iz capraškoga Bobetkova Crnca, nadomak stare naftne luke na Savi. Mali je to dio radničkoga formirana socijalističkoga Siska, ali ponajprije onoga tihog, strpljiva i pobunjena hrvatskoga naselja protiv stoljetna ugnjetavanja dominantnih lažljivih Srbijanaca i ovdašnjih povijesno doseljenih svetosavaca i martologa, prečana posrbica. Podjednako protiv njihove umjetne SHS tvorevine i kraljevine Karađorđevića, te komunističke “bratstvojedinstvujuće” jugotamnice naroda, s vođom ubojstvom hrvatskoga originala i krađom njegova identiteta u liku Staljinova namjesnika, navodnoga maršala J.B. Tita, Šapajeva. Tamo, u spominjanu Crncu, sa svojim gorkim uspomenama, bez svoga prerano izgubljena sina Roberta, hrvatskoga ustanika i bojovnika “pedesetsedmice” s Komareva, nepuna tri desetljeća ponosno i s dubokom tugom u duši žive prebrzo ostarjeli Živkovići. Osmijeh na licu pojavi im se jedino u trenucima dolazaka iskrenih i dokazanih prijatelja, unuke Male Ane, kćeri Robertove i majke Bornine, kćeri Sonje Tominac, te budaševskih unuka Tonke i Luke.

Zarobljavanje Željka i Ivice Mikulčića

Nije stoga čudno što su se iza idejna i oružana zajedništva Hrvata i za njih pogubne 1991. Živkovići sprijateljili s bračnim parom iz sunjskih Slovinaca, Ružom i Nikom Mikulčićem, koji su u zavičajnom Banovinskom trokutu izgubili dvojicu stasalih sinova. S dubokim hrvatskim osjećajem, Željko i Ivica, zgrozili su se nad izvješenom srpskom nacionalnom i uzurpatorskom zastavom velikosrba na ulazu u susjedne Kostreše. Nisu petokolonaši olako zaboravili neskrivani podatak da dječaci Mikulčićevi u najtežim trenucima za većinske Hrvate pripadaju u pričuvnu policiju MUP-a RH. U prvi oružani ešalon obrane svetoga tla Hrvata. Koliko su u njihovu zarobljavanju i odvođenju prema zloglasnoj Utolici i Plavićevcu, po silasku s traktorske prikolice, sudjelovali nekadašnji čelnik SSRN Siska, šaški učitelj i etnički mutitelj bistrih voda Dušan Janković, nekadašnji konobar “Panonije” i vlasnik CCCC-birtije “Lula mira” u Šašu Dušan Glavaš (na asfaltu je ceste H. Dubica-Sisak ispisao provokativnu parolu “Račan ustaša”), netko od Nježićevih (muški odbjegli na mađarski Balaton, a Milka u SMB odori ostala čuvati “srpsku otadžbinu”), teško je i sada utvrditi, ali…Većina ovdašnjih tzv. manjinaca u ratu se držala jugovojničkih i krajinaških kazana i izdajničkih kuhinja ili doratnih zanimanja, poljodjelstva, stočarstva, trgovine i šverca. Tako su i prebogati. umjereni pravoslavni Srbi, prilagodljivi Obrenovići iz Šaša, ipak kao vođu terorističkoga SDS-a iznjedrili miroljubiva unuka Miću, Miloševa sina.

Četnikoliki Mićo Jelić Grnović i pijani Burduš

Ali, vratimo se obitelji nekad prebogata imanja Mikulčićevih. Katnica na uglu prema šumskom predjelu Posavskih šuma, Evina budžaka i naselja Pičakovca, bila je u prijeraću svratište i putnika i prijateljskih namjernika. I u gostionici i u trgovini špecerajem. Prvi je lokal svojedbno, dok je još bilo uzavrela mira, ugostio i članove naše “Večernjakove” ekipe, na čelu s glinskim viduševačkim Petrinjcem, svestranim novinarom, društvenim aktivistom i sjajnim čovjekom Berislavom Ličinom. Nismo tada mogli ni slutiti da bi dobroćudni Berica propala majorskoga čina jugovojske jednoga dana morao odjenuti (prognaničku i zagrebačku) odoru HV-a i hrvatskoga dragovoljca. S njim se u istim braniteljskim redovima, međutim, ubrzo našao i sin mu Vanja, vrsni topnik, rekoše dečki iz susjedstva. U bircuzu Nike Mikulčića i sinova zatekao se – uz ekstremnog srboljuba Miću Jelića Grnovića iz Petrinjaca, ratnog krajinaškoga velikana srpske kulture i dečke iz Doma kulture u Sisku – našao se jedne zgode supijani Burduš, koji se nije libio četničkih parola,, “pesama” i podmetanja. Umirivao ga je Slovinčanin, susjed Mikulčićevih, Ranko Nježić, pa je “Duboka brazda”, akcija najtiražnijega hrvatskoga dnevnika, protekla regularno. Sjećam se i danas, da je redoviti terenski pratitelj “večernjakovaca” bio i predugo pokojni zaljubljenik video i foto-kamera Alojz Đuračić, zet iz susjednih Timaraca, toga banovinskoga kraja. U svom posavskom zavičaju i Lonjskom polju, u tamošnjem groblju počiva uz pokoj vječni od 2013. godine. Našao se taj željezarin kranovođa s gostoljubivim domaćinom Nikom i odmah se razvila priča o prvoj njihovoj, crnometalurškoj obitelji.

Živkovići pred spomenikom u Slovincima

Izbijanjem srpske pobune i agresije, Mikulčićevi su izbjegli iz Slovinaca, a Lojzek je postao pripadnik HV-a i njegova IPD-a u vojnom tjedniku “Hrvatski bojovnik”. Kasnije je pak postao profesionalni pripadnik MUP-a, točnije krim-tehnici, postao snimatelj nalaza masovnih grobnica sisačko-moslavačke Policijske uprave. Sasvim za kraj, sjećam se boravka u Slovincima nakon hrvatske vojne pobjede u “Bljesku” i “bežanije Miloševićevih zečeva prema svim srpskim zemljama”. Zatekao prevrijednoga i očajna Niku nasred opustošena dvorišta i brojnih kućnih i štalskih prostorija. Upravo je kraj svoje livade pronašao “iskešena četnika u horizontalnom položaju”. Bila je to vrlo slaba zadovoljština za gubitak sinova Željka i Ivice. Njima su Nikola i već dugo osamljena starica majka Ruža do magistralne ceste podignuli spomenik s jarbolima i zastavama, te stotinama svijećnjačkih lampaša. “Putniče, stani i čitaj što se to ne tako davno zbilo u ovom  hrvatskom kraju naseljenu svetosavskim nevjernicima…” Posljednje počivalište, poslije ekshumacije njihovih zemnih ostataka, našli su Željko i Ivica u groblju općinskoga središta Sunje. Ondje i u Slovincima za njih su zajednički početkom veljače molili majka Ruža Mikulčić i sisački roditelji slične sudbine, nadaleko znani Crnčanka Vera rođ. Periček i Ante Živković podrijetlom iz drniškoga Badnja, koji je daleke 1952. izašao iz šibenskoga vlaka i tu u Posavini, zaljubljen u posavski kraj, grad Sisak i njegove ljude, zanavijek ostao.  T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code