GLAVNE TEME PRISJEĆANJE

VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: KAD POMISLIM KAK DUGO BUM MRTEV, NATOČI

9. lipnja, 2020.

Piše: Josip Frković

Davnih je izaratnih godina u netom uspostavljenoj Staljinovoj guberniji na Balkanu, jedan od najistaknutijih hrvatskih domoljuba u komunističkom osobnom opredjeljenju i okruženju, mladac Josip Mađerić, radio kao kurir općine Martinska Ves na biciklističkoj relaciji prema Sisku i obratno. Školovao se, međutim, i postupno napredovao, sve do mnogim Hrvatima prisjele 1971. Onima koji su se drznuli u javnosti pokazati svoj nacionalni i vjerski identitet ili su se na krilima slobodarskoga pokreta nazvana hrvatskim proljećem Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala drznuli članskom iskaznicom Matice hrvatske potvrditi kojem narodu, kulturi i njegovoj nesretnoj sudbini pripadaju. Iako je prvi do tzv. JBT-a, omrznuti čvrstorukaš KGB/UDB i velikosrbin Aleksandar Ranković Marko pet godina ranije smijenjen, jer je žurno želio na pozicije “ljubičice plave”, šefa države, jedine partije i vojske. Iste vojske, ni jugoslavenske, ni narodne niti armije, koja je u svakom trenu na mig neporeciva vladara i diktatora bila spremna izazvati krvoproliće. Ali, nadoknadila je sve prema Hrvatima i vrlo obilato dva desetljeća kasnije u Kosovu, Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, štoviše, uspostavila srpskočetničku autonomiju i sao državu na privremeno zauzetu teritoriju netom rođene Republike Hrvatske 1991. Ali, vratimo se na tren u krizne godine s početka 80-ih, kada je navodni sisački bravarski šegrt kod majstora Karasa pravoslavno-svetosavski, trolično, odobravao spomenutom tandemu Savki i Miki isprazne boljševičke parole o zajedništvu i prikupljao popise deklariranih Hrvata.

Lažirani bravarski zanat JBT-a

Udbaši su, međutim, vrlo radišno izvršavali dobivene zadaće. Tim prije što su od 1966. otvorene granice pružile priliku za “privremeno zapošljavanje” u Njemačkoj i drugim europskim zemljama. U prvospomenutoj državi teško stradalih svjetski priznatih intelektualnih genijalaca Nijemaca u dva svjetska rata, a u onom drugom pod vodstvom izluđenoga Adolfa Hitlera, pogotovo. Trebalo je cijelom armijom tzv. suradnika-špicla osigurati dotok informacija onih koji pod slobodnim nebom Zapada za sebe i obitelji u domovini zarađuju tvrdu samačku koricu kruha. Bilo je stoga krajnje opasno uputiti se iz države diktatora lažnoga klavirista u posjet rođacima u inozemstvu.Tim prije što po završetku Drugoga svjetskoga rata, marševima smrti od Bleiburga sve do Bitole, JBT nije uspio likvidirati “sav smrad hrvatski”. Narod, dakle, kojem je i on navodnim rođenjem u Kumrovcu trebao pripadati. Uspio je u 1700 jama Slovenije i Hrvatske, Srbije, BiH i Makedonije,  spremiti samo 568.000 vojnika, civila, žena i djece uništene i propale NDH. Bez suda i suđenja, bez pravorijeka i elementarnih ljudskih prava. Kao i sve u drugoj jugi, i priče o umjetničkim bravarskim djelima JBT-a u zgradi sisačkoga suda bile su velike laži o kojima su pioniri , kao i o osam part-ofenziva, morali štrebati napamet. U takvim okolnostima, a spominjem samo svoj rodni grad Sisak i (ne)prilike u njemu, nije bilo nimalo slučajno da te usred grada bivši pokuplski učitelj, a tada već važna udbaška faca SDB-a, tvoj sunarodnjak, pozove na informativni razgovor.

Matica hrvatska, središte kontrarevolucije

Htjelo se i moralo znati o čemu pričaju stari emigranti u državi bundeskanzlera, što privremeno zaposleni ondje koji redovito posjećuju Lijevu Martinsku Ves, što oni iz prisavskoga Bobovca, potomci doseljenika iz Kraljeve Sutjeske. I mada su se oko Ogranka Matice hrvatske i njegova tajnika Ive Matijaševića, osim Hrvata, okupljali i Srbi zainteresirani za javnu potvrdu svoga literarnoga  stvaralačkoga renomea, posebnu je pozornost trebalo obratiti na pripadnike većinskoga naroda. Iz toga su razloga vrijedno radili zaposlenici srpske milicije, pa i “organ bezbednosti” ondašnje sisačke divizije jna, Slovenac Zdravko, koja je poharala trećinu zemlje hrvatske od 1991. do 1995. Tada, poslije četverogodišnje okupacije, samorazvikani i umišljeni vojni pobednici, zapravo vječiti četnički gubitnici, doživjeli su krah od starih domobrana i njihovih potomaka. Pomirenjem generacija i pod nacionalnom zastavom. Trijumfalnom “Olujom” i nizom ranijih drugih pobjedničkih bitaka, stjerali su velikosrbe u mišju rupu srbijansku. A o domobranima (kud ćeš ljepšega imena za vojnika!), srpski su dušmani uvijek govorili s podsmijehom, kao u vojno nesposobnim dudekima. Istina, mnoge od tisuća vještih ratnika i vojskovođa hrvatske nacionalnosti pristigli za rata u HV zanat su učili upravo u srpskim garnizonima i školama – čak i kasarni “Vojvode Stepe” – uz jedini preduvjet da su “verni bratstvu i jedinstvu” koje je Hrvate preskupo koštalo. Kad je o mojoj obitelji riječ, djed moj iz Stupna bio je domobran cara i kralja Franz Josipa na paklenskoj Piavi, otac zemaljski vazduhoplovac kraljevine Jugoslavije u Beloj Crkvi, a ja osobno pješak vojske jna. Ali, ostavimo se općih, notornih mjesta ne tako davne prošlosti u kojoj je “masovni pokret” predstavljao uvod u političke i kasnije oružane bitke za slobodu i samosvojnost.

Boljševički silnici protiv hrvatskoga nacionalizma

Popis “antijugoslovenskih elemenata u MH” bivao je sve dulji i opširniji, pa su jugo-glumci velikosrbi samo čekali trenutak raspleta, onaj prvoga dana prosinca 1971. u Karađorđevu. UsIijedit će progoni i hapšenja, velike kadrovske promjene iza Pisma druga JBT-a. Mnogi će s istaknutih mjesta završiti na ulici ili čak iza rešetaka, a sve su oči bile uprte u Komitet SKH srpsko-hrvatskih poslušnika i, dakako, željezaru i boljševičkog silnika Norberta Vebera. “Pronađeni” su i identificirani matičari, oni koji izrađuju popise istaknutih drugova za likvidaciju, pa su Hercegovac Josip Barišić i Dubrovčanin Đuro Matić proglašeni velikim hrvatskim nacionalistima i neprijateljima. Među kosovcima/udbašima s nelagodom se mnogi sjećaju i Kuzmana Pavića iz SRVS-a. Oporba Veberu i drugim drugovima bili su uz omladinca majora omladinskih jedinica Đuru Brodarca i nedavno preminuli Mario Marot, te Branko Ljubešić. Ovaj posljednji, štoviše, na nekom se sastanku u željezari izravno i otvoreno suprotstavio Veberovim komunističkim trabunjanjima o snazi 14.000 metalaca svih srpskih nacija. Željezari koja je od ukupno 52 direktora na visokoj dužnosti imala 51 Srbina i samo jednoga Muslimana.

Među njima bio je i proskribirani Viktor Filipović, sin prijeratnoga sindikalca Stipe, kojem je sestra radila u “jugodiplomatiji”. O tim bi danima iza 1971. i svom osobnom stradanju mnogo toga mogao i danas reći živući svestrani šahist prof. Ivo Andres, doživotno vjeran Savkinoj stranki narodnjaka, kojima je Hrvatski bila ispred i iznad svega. Uvodno spominjani Josip Joža Mađerić, usješno je prebrodio 1971. i svehrvatsku obljetnicu rođenja braće Stjepanaa i Antuna Radića, hrvatskih pučkih tribuna u Desnom Trebarjevu. Veliku lipanjsku svečanost pamtim i po tome da sam, na čuđenje mnogih poznanika i onih partijski pravovjernih, u Desno Trebarjevo došao, uniformiran, tijekom odsustva iz vojarni u Strumici i Štipu.

Trajan spomen sisačkom domoljubu Josipu Mađeriću

Ponovo o pravom i zaslužnom Hrvatu Joži Mađeriću (Žirčica, 19.05. 1930. – 25. 05.2007. Crikvenica), koji je nakon duga školovanja i stjecanja titule dipl. ekonomista dospio u srce unitarističke željezare usred šume Lasinje. Ondje je postao i direktor Računskoga centra, u kojem su radile mnoge umne glave neopterećene jugoslavenstvom i velikosrpstvom. Čak i Nikola Demonja, istoimeni rođak banovinskoga četnika, kasnijega partizana, koji je hajdučijom potvrdio vrijednosti i za partizanski pokret, postavši narodni heroj  propale države, tamnice naroda. Pod unitarističkim i velikosrpskim pritiskom, među kadrovima dovedenim iz metalurškoga rezervata u Capragu, našao se i Hrvat Josip Mađerić. Najprije kao predsjednik Izvršnoga vijeća, a potom (1986. – 1990.), pred sam rat sa Srbima izgubljenih pozicija, izjavio je izuzetno popularni i svima omiljeni Mađerić: “Hrvatskim će Siskom upravljati Hrvati!” I počeo je stvarati Program 91, kojim je uza samodoprinose kombinatom “Posavke” valjalo okrupniti agrar oko Siska, temeljito obnoviti javnu vodoopskrbu i prometnice, unaprijediti kulturu. Nakon referenduma, kojim su se 1990. Hrvati većinski izjasnili za samostalnu demokratsku državu, Mađerić sa svojim suradnicima udruženim novcem privrede i građana gradi i otvara novu zgradu direkcije mirovinskoga osiguranja u Vrbini i popularnu “Rimljanku”, dom starijih osoba, područnu tržnicu “Caprag” i “Kontrobu”, nasuprot kuće starih i Olimpijski bazen, u Fullinoj grabi. Tu je i Regionalni vodovod u petrinjskom Novom Selišću, te sanitarni deponij “Goričica” u Topolovcu, nasuprot desnoobalnom posavskom Crncu. Bio je naprosto ushićen, pa je priikom primopredaje temeljito obnovljena čeličnoga mosta na Savi koji kaptolsko galdovačko središte povezuje s lijevoobalnim Erdoedskim Galdovom, rekao da “toj sisačkoj prometnoj krasotici treba snažno zapljeskati”. Sve izgrađeno u Mađerićevim gradskim mandatima, i trg njegova imena oko “Kontrobe” trajan je spomen na velikoga čovjeka Radićeve Posavine. Na požutjelim stupcima zatekoh nedavno moju foto-vijest iz “Vjesnika” ljeta 1988. o radovima obnove na galdovačkom mostu. Da je doživio 90. ponovo bi se iskreno, dječački radovao obnovi mosne krasotice. Naravno, čovjeka što će ga povijest grada i njegovih žitelja na tri rijeke trajno pamtiti, u svečanim prigodama nije trebalo dugo nagovarati na osigurane boce i čaše kad prestanu TV-snimanja događaja. Rekao bi tada, posavski spontan i srdačan u svakoj prilici: “Kad se zmislim kak dugo bum mrtev, natoči!” T