KOLUMNA METAMUZIKA

VOLODOS JE NA INTERPRETACIJSKOJ RAVNINI S NAJVEĆIMA

25. listopada, 2014.

Piše: Igor Koruga

Posredstvom Koncertne direkcije, u Zagrebu je, u utorak 21. listopada, nastupio Arkadij Volodos (St. Peterburg, 1972), trenutno jedan od najistaknutijih i najtraženijih pijanista svijeta. Obzirom da su ga kao solista, još od 1996. godine, rado pratili ansambli poput Kraljevskog orkestra Concertgebouwa, Drezdenske državne kapele, Bostonskog i Čikaškog simfonijskog orkestra i Njujorške, Izraelske i Minhenske filharmonije, a s jednakim žarom i pozivali na suradnju dirigenti poput Myung-Whun Chunga, Lorina Maazela, Valerija Gergijeva, Jamesa Levina, Zubina Mehte, Seijija Ozawe, Jukka-Pekka Sarastea, Semjona Biškova i Riccarda Chaillyja, moram zaključiti da se domaća publika baš i nije pripremila za rijedak koncertni moment, unaprijed zakupivši svaku kartu Velikog Lisinskog. Tako je, otprilike, trećina lijepo dizajniranih i kvalitetno tapeciranih fotelja sudjelovalo tek u oblikovanju profinjenih akustičkih nijansi za koje je, pak, manjim dijelom bio zaslužan klasični model koncertnog (Stainway) glasovira.

Osjećaj za fraziranje

Stoga, ono što valja istaknuti jest vještina ruskog glasovirskog virtuoza, čiju tehniku svjetska kritika s punim pravom uspoređuje s Pollinijevom, a uglađenost muziciranja s onim u nedokučivog Svjatoslava Richtera. Iskustvo nas uči da takav pijanistički profil, na žalost, ne ide ukorak s gromkim ¨musclepower¨ zvukom – tipičnim za tradicionalnu rusku pijanističku školu, ali i nužnim za dosezanje dinamičkih i dramskih vrhunaca većine romantičarskih glasovirskih priča i fantazija. To je pravilo koje, uvijek i srećom, potvrđuju iznimke poput Arkadija Volodosa, s osobnim interpretativnim modelom, neosjetljivim na umjetničku epohu i glazbeni idiom. Volodos se Zagrebu predstavio djelima za glasovir solo, unutar cjelovečernjeg recitala. Tumačeći 6 glasovirskih skladbi, op. 118, Johannesa Brahmsa, ruski je pijanist pokazao veliko razumijevanje složenih formi, podjednako izvana i iznutra, nimalo favorizirajući virtuoznost i brzinu nauštrb točnosti i fraziranja. Upravo je osjećaj za fraziranje kategorija kojom je ugledni pijanist ponajviše pridobio, no dijelom i začudio publiku – do konačnice, u interpretaciji trostavačne Schubertove Sonate u C-duru, D. 279, i nastavnog Allegretta u C-duru, D. 346, pripisanog, u ulozi posljednjeg stavka, i dovršenog tek godinu dana kasnije. Rano i iznenađujuće zrelo djelo tada osamnaestogodišnjeg austrijskog skladatelja zahtijevalo je jasno sjenčanje sonatne forme, po uzoru na Mozarta i Beethovena, fugalnih minijatura, po uzoru na Bacha, te promišljenih orkestralnih boja, naslonjenih na Beethovenov simfonizam, s čim se sve rastom omanji Rus naizgled lako nosio.

Čarolija tišine

Ipak, svu toplinu i ravnomjernost Volodos je publici dočarao u nastavku recitala, u obmanjujuće trivijalnoj glasovirskoj zbirci Dječji prizori, op. 15, Roberta Schumanna. Već u uvodnoj skladbi, O stranim zemljama i ljudima, Volodos je pokazao osebujan doživljaj, nevezan ni uz čiji dosad poznati pijanistički obrazac, što je danas, priznat ćemo, vrlo, vrlo rijetko. Sanjivi karakter glavnine Schumannovih prizora, koji je nesretnog Njemca smirivao u borbama s vlastitim neurozama i u nemogućnostima viđanja ljubljene Clare Wieck, zvučao je mirno i uredno, strogo kontrolirano, bez one vrste napetosti usnulog metra kakva se ponekad javlja i u rangu nedodirljivih interpreta, no nikad ¨ledeno¨. U čaroliji tišine i strasti iscrpljivanja skoro nečujnih značajki pojedinih nota, Volodos je završio niz prizora onim posljednjim, u kojem Pjesnik govori. Na početku svoje glazbene karijere školovan i kao dirigent i pjevač, Volodos se prirodno prebacio na kontrastno i, rekao bih, furiozno finale koncerta, točnije, na Schumannovu Fantaziju u C-duru, op. 17. Sudeći po dojmu samog skladatelja, radilo se o nesumnjivo najstrastvenijem stavku kojeg je ikada napisao. Paradigma nestretne ljubavi, ili pak Schumannova glazbena tlapnja, poslužila je, svojevremeno, kao posljednja slamka spasa pružena neprežaljenoj i neodlučnoj Clari Wieck, a ovoga tjedna u Zagrebu, kao blistav okvir prikaza velikog pijanističkog umijeća ruskog glazbenika, koji već danas leži na istoj interpretacijskoj ravnini s legendama poput Rahmanjinova, Horowitza, Hofmanna, Solomona, ili Cziffre.