KOLUMNA METAMUZIKA

STILSKI VJERODOSTOJAN I TEHNIČKI SUVEREN ZAGREBAČKI „AMADEUS TRIO“

19. studenoga, 2014.

Piše: Igor Koruga

Vrlo je karakteristično za mnoga glazbena sveučilišta, akademije i konzervatorije da imaju kvalitetne komorne ansamble. U njima uglavnom surađuju profesori sa raznih odsjeka koji, u svojoj poznatoj ushićenosti i, da ne kažem, opsjednutosti, u svakoj prilici i slučaju, polažu pravo na javne nastupe, posebno kada je riječ o koncertnoj dvorani HGZ-a. Sastavi se svojim imenom često osvrću na velikane iz glazbene povijesti poput, recimo, bečkog Mozart trija i Amadeus trija iz Zagreba. Istaknuo sam upravo ova dva ansambla, jer je prvi predvodio, a drugi danas predvodi revnostan ruski violinist Leonid Sorokow (Sankt Peterburg, 1954), profesor na bečkoj i zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Potonji ansambl, dakle, Amadeus trio Zagreb, Sorokow je utemeljio 2008. godine, sa sveučilišnim kolegama, točnije, s armenskim pijanistom Rubenom Dalibaltayanom (Erevan, 1973) i s domaćim violončelistom Krešimirom Lazarom (Varaždin, 1973). Unaprijed opisan kao ¨stilski vjerodostojan, tehnički suveren i svirački inventivan¨, Amadeus trio je nastupio ovoga petka, 14. studenog u netom spomenutoj zagrebačkoj dvorani, u okviru ovosezonskog Ciklusa komorne glazbe (KDZ).

Dominantni Sorokow

Repertoarna djela bila su: Mozartov Klavirski trio u G-duru, KV 564, Smetanin Klavirski trio u g-molu, op. 15, oba trostavačna, i, obzirom na posebnu pažnju koju ansambl posvećuje tumačenju i promociji hrvatske literature, “Papandopulijada” za klavirski trio u C-duru. U ¨ishodišnom¨ tonalitetu Papandopulo je, kao i obično, predstavio slušnu i duhovitu skladateljsku skicu (Allegretto giocoso), s nizovima ukusno umreženih i suvremeno harmoniziranih folklornih elemenata. U tom su djelu trojica glazbenika, podjednako angažirana, pokazala visoko umijeće muziciranja, kao i precizno ugođenu komunikaciju. Za sličnom se interpretacijom čeznulo i u slučaju potresnog Smetaninog trija u g-molu, no tu je već Sorokow, u nekom pogledu, kao na primjer u kromatski harmoniziranim isprekidanim linijama prvoga stavka, odskočio od Lazara, budući da se glasovirska dionica većim dijelom, neovisno o dinamici, dojmovno emancipirala od gudača. Lagao bih, naime, kad bi Lazarovo nesavršenstvo opisao kao ono kod rezerviranog, ili, pak, ravnodušnog glazbenika; to svakako ne bi odgovaralo istini. Međutim, moram priznati da se, ukupno gledajući, stekao dojam blago potisnutog donjeg, ¨toplog¨ registra, pomalo skučenog violončel(ist)a, nedovoljno odlučnog unutar komorne cjeline. Doduše, iz pojedinih Smetaninih stavka mogle su se izdvojiti i zanosne, suptilno oblikovane jadikovke (I) i melankolične teme (III).

Svaka nota na svom mjestu

Srećom, stvari su u potpunosti ¨sjele¨ u Mozartovom glasovirskom komadu. Obzirom na visoki Köchelov broj i činjenicu da je posljednje djelo iz žanra bilo dovršeno tek nakon g-mol simfonije (br. 40, KV 550) i kasnih glasovirskih koncerata (do br. 26 u D-duru, KV 537), publika je mogla očekivati kompleksniji i opsežniji glazbeni materijal. No ipak, zna se i znalo se da se u opusu KV 564 sažeo jednostavan i, ispod površine, vrlo zagonetan i duboko promišljen trio, vrlo vjerojatno napisan po Mozartovoj volji, za nekog imućnog amatera, odnosno za kakvo kućno izvođenje. Shodno tome, skladateljsku je emocionalnu izravnost i poznati mozartovski dojam ¨svake note na svom mjestu¨ valjalo i zvučno oslikati, apsolutno čisto i precizno, s postojanom figuracijom i perfektnim timingom te, sporadično, s propis(a)nom kontrapunktskom imitacijom (Andante, varijacije), što je armenskom virtuozu u potpunosti pošlo za rukom i polučilo interpretativnu kulminaciju koncerta.

Završni pljesak publike bio je neočekivano nesuglasan, po meni čudan. Kao da se nije znalo je li kraj koncerta, ili nije, i treba li izvrsnim glazbenicima gromki(ji) aplauz. Pa se, valjda, stalo prerano. Nadam se su iskusni glazbenici iz Amadeus trija Zagreb navikli na rijetku ambivalentnost publike. Jer su, ruku na srce, pokazali zavidnu upućenost i kompetenciju glede ne-jednostavnog izvođenja stilski vrlo raznolikog repertoara. S tim u vezi, treba im jedino čestitati i odati iskreno priznanje.