KOLUMNA METAMUZIKA

YUNDI LI U LISINSKOM

14. ožujka, 2014.

Piše: Igor Koruga

Na 14. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Chopin, te prelomne 2000. godine, 15 godina nakon posljednjeg proglašenja pobjednika, Stanislava Bunina, ali i 20 godina nakon zapaženog nastupa i čuvene eliminacije našeg Ive Pogorelića, svjetska se slava osmjehnula mladom kineskom pijanistu Yundiju Liju. Tada, sa svega osamnaest godina, Yundi Li je postao najmlađi uopće, i prvi kineski pobjednik tog uglednog pijanističkog natjecanja, a ujedno i jedan od vodećih tumača Chopinove glazbe. Do današnjih je dana, Yundi skratio ime za Li i po svoj prilici postao jedna od vodećih zvijezda njemačkog Deutsche Grammophona (DG). Unutar velike svjetske turneje i koncertne promocije svog najnovijeg albuma Emperor/Fantasy (DG, CD 481 0710 0), a posredstvom Koncertne poslovnice Artagent i Kocertne direkcije Zagreb, Yundi se predstavio i zagrebačkoj publici, solističkim recitalom u ciklusu Svijeta glazbe Piano fortissimo, u utorak 11. ožujka u Velikom Lisinskom.

Umreženi glasovi i fantazija

U poletnom i brzom tempu, u kakvom se tijekom cijele večeri najbolje osjećao, Yundi je započeo koncert dvama sanjivim Nokturnima Frédérica Chopina; u b-molu, op. 9, br. 1, i u Es-duru, op. 9, br. 2, u kojima je uspio, na iznimno lijep, osoban i rafiniran način (kakav se ne može naučiti) istaknuti vrlo suptilne dinamičke nijanse, pripadajuća rubata te fine unutarnje, polifono umrežene glasove. Drugu koherentnu cjelinu predstavljala je, u nastavku, i opsežna trostavačna Fantazija u C-duru, op. 17, koju je autor, Robert Schumann, doživio kao ¨najstrastveniju glazbu koju je ikada napisao¨, uz posvetu Franzu Lisztu, ali i ljubljenoj Clari Wieck. Uslijed siline strasti i predanosti Beethovenovom naslijeđu, ovo je djelo doseglo vrlo razvijeni sonatni oblik, u tolikoj mjeri da se i izvođač poput Yundija nemalo namučio u ovladavanju instrumentom i ocrtavanju rapsodične ekspozicije, grandiozne provedbe te odgovarajuće, umjerene i meditativne, rekapitulacije. Na žalost, Yundi se pritom i očigledno uznemirio, vjerujem zbog prečestog pljeska nekolicine koja, uslijed iscrpnosti praćenja, nije uspjela protumačene stavke (po)vezati u cjelinu, što se, uzgred rečeno, moglo pojasniti i posljedicom isticanja pojedinosti nad cjelinom, ili, rekao bih, posljedicom suvremene interpretacijske prakse.

Užitak u pljesku

Publika je nastavila uživati i nakon stanke, u izvedbama Beethovenovih Sonata za glasovir; br. 23, u f-molu, op. 57, ¨Appassionate¨ te tzv. ¨Mjesečeve¨, br. 14 ¨Quasi una fantasia¨, u cis-molu, op. 27, doduše, i dalje uz pljesak poslije svakog stavka i nenamjernu provokaciju Yundijevog nedovoljno dorečenog profila umjetnika – zabavljača. Srećom i unatoč tome, mora se priznati da je duh Beethovena ispunio dvoranu, da je klavir ¨svirao¨ kao valja, precizno i autoritativno, te da su zanosni nizovi varijacija središnjih stavaka (Andante con moto, op. 57, i Allegretto, op. 27) lako nicali pod gipkim i razigranim prstima, po mnogima, trenutno najboljeg kineskog pijanista.

Očaranu i ¨nediscipliniranu¨ publiku nije trebalo nukati na dugotrajan i buran aplauz koji je ostao nagrađen tek s jednim programskim dodatkom. Radilo se, naime, o lepršavoj obradi (jednoj od šest) kineske narodne pjesme Rèna Guānga, Colourful Clouds Chasing The Moon, sa zapaženog Yundijevog albuma The Red Piano (EMI Classics, CD 50999 0886582 3), s kojim je ovaj zasjenio sličan, svekineski projekt, Dragon Songs (DG, CD 477 6229 4), sunarodnjaka Lang Langa.

Daleko od tradicije

Konačno, da pokušam riješiti nedoumice, iznijeti misli, vlastite u prvome redu. Zbog nepisanih pravila, i sam se ulovim da ponekad, poput opisanog dijela publike, sa strepnjom iščekujem konačnu tišinu svršetka djela, nebi li iskreno zapljeskao, i to, možda ponajprije izvedbi prvoga stavka. Sve to ¨trpim¨ neovisno o činjenici da isto djelo slušam po ne znam koji put, da znam ili osjećam skoro sve obrate, tenzije i razrješenja unaprijed te da pratim isključivo – izvedbu, koja se uostalom i nudi. Za razliku od onih za koje je djelo bilo napisano, za one koji su šutjeli između stavaka, jer je naprosto bila riječ o praizvedbi!

Promislim li na taj način, dođe i meni da se, ponesen glazbom, s mjerom prepustim spontanom oduševljenju i pljesku. Možda nepriličnom, u neskladu sa stanovitim bontonom, al’ još uvijek daleko od tradicije najmuzikalnije talijanske publike, prodornih uzvika negodovanja i/li oduševljenja, a ponekad i nemile posljedice leteće sočne rajčice.