NESLUĆENA VIZIJA MARKA IVIĆA

NESLUĆENA VIZIJA MARKA IVIĆA

18. lipnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Nikada nisam prisustvovao predstavi poput one koja se zbila u petak, 14. lipnja, u Zagrebačkom kazalištu lutaka pod nazivom Now what? / Music + Dance + Film ili, osobnije, From Within. Naravno, radilo se o spoju spomenutih triju umjetnosti, zapravo o senzibilnoj, ali i kaotičnoj viziji mladog venecuelansko-hrvatskog pijanista Marka Ivića (1988.) koji je, osim u Hrvatskoj i Venecueli, do sada održavao nastupe i u Italiji, Njemačkoj te u SAD-u.

Osjetilna cjelina

Sinergijom klasične glazbe, improvizacije, video materijala, suvremenog plesa i živih elektroakustičkih efekata Ivić je nastojao u malom zagrebačkom kazalištu stvoriti ¨drugo mjesto¨ u kojem je, kako kaže, pokušao otkriti česticu ljudske energije u međudjelovanju s prostornim, vizualnim i tjelesnim iskustvom, ili kraće i jednostavnije – jasno oblikovanu osjetilnu cjelinu. Izvedba je bila neprekinuta, bez međustavačnih predaha, no cjelina je programski sadržavala šest glazbenih konstruktivnih dijelova i jedan filmski, rekao bih intermezzo, točnije šumni prikaz života, kaleidoskopski ogledanog s prozorčića nepripadajuće, trošne kućice s ogradom, u režiji dvanaesterostrukog laureata Venecuelanskog filmskog festivala, glumca i filmaša, Michaela Labarce (1984.).

Uvodni dio započeo je posve neuobičajeno, prije ulaska publike u dvoranu, dijalogom jednostavnijih klavirskih improvizacija Marka Ivića i odgovarajućih plesnih pokreta plesačice i koreografkinje Ksenije Krutove. Osim s plesačicom i njenim partnerom, vrsnim talijanskim baletanom Danieleom Romeom, klavirist je komunicirao i s elektronskim uređajima, ustvari s dizajnerom zvuka i etabliranim klupskim DJ-em Sergejom Snoozeom, kao i s klasičnom violinisticom Martom Bratković (1990.) koja je osebujni performans repetitivnim arpeggima usmjerila prema čuvenoj skladbi Fratres još čuvenijeg živućeg estonskog skladatelja, Arvo Pärta (Paide, 1935.). Mističan i jednostavan slog, izvorno napisan za violinu i glasovir, prožet molitvom, ljubavlju i poukom, obuzeo je interpretativnom kompleksnošću mladu violinisticu koja je, unatoč koječemu, djelovala vrlo odlučno, opušteno i koncentrirano tijekom cijeloga nastupa.

Preludij, fuga i varijacija

Nakon slijedeće improvizacije, oslonjene na folklorne i operne interpretacije Valentine Badanjak Pintarić, uz pratnju, ili, kako rekoh, dijalog s klavirom i elektronskim efektima, uslijedila su još dva klasična opusa: Preludij, fuga i varijacija (izvorno za harmonijum), op. 18, Cesara Francka (1822-1890.) i Tarén, za violinu i klavir, venecuelanskog skladatelja Gerarda Gerulewicza (1966.). Obzirom na koncepcijski položaj i snagu te na solistički, klavirski izričaj, dalo se naslutiti da je poznati Franckov komad, sa sjetnim preludijem i uzornom fugom, poslužio kao svojevrsni vrhunac, za prosječnog slušatelja, preopširne glazbeno-scenske sinteze. Tonalna nestabilnost donekle se osjetila u Gerulewiczova četiri povezana stavka, a slušateljska je koncentracija bivala rasterećivana s tek ponekim ambicioznim glumačkim nastojanjem Marka Ivića i Marte Bratković. Film je doslovno pao s neba (na projekcijskom platnu spuštenom sa stropa kazališta), zbunivši više nego povezavši išta, ali i uputivši smjerokaz predstave na klavirski epilog koji je na koncu utihnuo zajedno s pozorničkim svjetlom.

Pozitivan dojam

Premijerno izveden, opsežan je projekt internacionalne umjetničke trupe dojmio većinu prisutnih, zbunio nekolicinu, no svakome otvorio nužan prostor za razmišljanje, umjetnicima i kreativcima i za djelovanje. Korak je učinjen, nevažno kakav, pohvala vrijedi. Vizija je naslućena. I san, s kojim čovjek nadilazi kalupe umjetnosti i bez kojeg ne zna živjeti. Bez kojeg, kako kaže Ivić, gubi maštu i društveni kontakt. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<