KOLUMNA METAMUZIKA

GLAZBA I DRŽAVA

6. ožujka, 2014.

Piše: Igor Koruga

Ovaj sam politički manifest napisao čim sam, od uvaženog profesora glazbeno-teorijskih predmeta, utemeljitelja i predsjednika Hrvatskog društva glazbenih teoretičara (HDGT-a), autora vrijednih (stručnih) udžbenika i knjiga te ponajprije pedagoga i iskrenog zaljubljenika u glazbenu umjetnost u najširem smislu, gospodina Tihomira Petrovića, primio e-mail, Borba za glazbu!.

Muke po umjetnicima

Koja borba i za koju glazbu shvatio sam iz privitka Primjedbe na Prijedlog Odluke o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u srednje škole u šk. god. 2014./2015., kakvog je imao mogućnost poslati svatko iz Republike Hrvatske, u elektroničkom obliku i na propisanom obrascu Ministarstva znanosti, prosvjete i športa. Ipak, spomenuta mi se Primjedba, obzirom na sastavljače – prof. Petrovića i nekoliko selektiranih članova HDGT-a – učinila kao jedna od najkonstruktivnijih, sročena za opće dobro, pa tako i za dobro obrazovnog sustava u cijelini. Ne mislim pritom da se bilo koji ispravno popunjeni obrazac (s prilogom), poslan na [email protected] najkasnije do 7. ožujka, smatrao, ili smatra suvišnim. Dapače, svi će oni imati podjednaku i skupnu ulogu u utjecaju na upitno kompetentno, prosudbeno tijelo, a nadam se i na konačan oblik Prijedloga ponuđenog na razmatranje.

Slične su se nejasnoće pojavljivale i prije dvije godine; u istom resoru, a najvjerojatnije, obzirom na mandat, i u komunikaciji s istim ljudima. Javnost se iscrpljivala i nagrizala beskrajnim raspravama oko različitih tumačenja umjetnosti i športa, kao i različitog gledanja na pedagogiju te potrebe učenja stranih jezika. Danas se, međutim, čak uspjela senzibilizirati i minorna grupica onih koji još uvijek vjeruju, unatoč poodmaklim iluzijama o jednakostima, tvornicama, radnicima i sveučilištima, da je kultura i umjetnost, da ne spominjem sport, javno dobro i da bi u našoj, gospodarski sve krhkijoj i ovisnijoj zemljici, primjerice, glazbeni nauk trebao biti – pristupačan svima – bez obzira na udaljenost od umjetničkih škola, imovinsku i socio-kulturološku sliku. Ministarstvo kulture uzvratilo je, po meni, jedinim mogućim, diplomatskim i pomirljivim odgovorom, pažljivim prema darovitim pojedincima, ali opet, unutar unaprijed propisanih zakonskih okvira.

Univerzalne vrednote

Grebalo se i dublje u umjetničkoj struci, i učinilo da su kod nas, u odnosu na buduće znanstvenike i sportaše, a zbog opće percepcije društva (još uvijek prisutne stigme djeteta, budućeg profesionalnog glazbenika) te zbog neizravnog utjecaja na budući BDP i tobožnji gospodarski uzlet zemlje, potencijalni umjetnici uvijek, ili barem u pravilu, u pomalo nezahvalnom položaju. Shvatilo se i da mnogi, potlačeni apatijom, površnošću i konzumerizmom, olako previđaju i činjenicu da, konkretno, glazbeni nauk, zbog neobičnog spoja apstrakcije i zornosti, nudi djeci možda najintenzivniju sugestiju kao i unutarnji poriv za vježbom, usavršavanjem, vedrinom i u konačnici – čistom srećom. Glazbeni nauk, kao i likovni, dramski i svaki drugi, umjetnički, ne uči ni protiv koga i ni za koga, u osnovi ne potiče zaraćene strane, a u svom najčistijem, progresivnom obliku, ne ovisi o ni politici, dok s druge strane, pak, veliča skromnost i poniznost, odnosno najrjeđe ljudske vrednote. Problem dakle nije jednostavan, pa ga valja ozbiljno i tretirati, s bilo koje ili čije strane. S kojim rezultatom, vidjet ćemo uskoro.

Einstein i Tesla

Na poslijetku, kada već govorimo o smislu i poticanju glazbenog obrazovanja, dobro je znati da su se i mnogi suvremeni pisci, poput Franka J. Barretta, Iana Sutherlanda, Tima Leberechta i Alfa Westeliusa, u svojim know-how djelima posvetili vezama između umjetnosti i liderstva, klasične glazbe i biznisa, pa i liderstva i (jazz) improvizacije. Platon je, znamo, odavno povezao glazbu i državu, a poznato je i da je Einstein bio čak violinski virtuoz. Osim što je sjajno igrao biljar, vjerojatno je i Tesla bio veliki glazboljubac. U današnjem vremenu, vjerujem da bi upravo on, Tesla, kao vizionar, dao glas ZA glazbu i nužnu zakonsku dopunu. Na ruku marljivih i sretnih, nažalost i – odabranih. Tako je to bilo i ostalo, uvijek i u svemu, znao je to i Tesla.