Reci Vice zabogamiloga, ako znaš, od koga si to čuo da su išla trojica ubiti Brunu i reci njihova imena i prezimena. Ja mislim da znaš njihova imena i prezimena, pa reci ih konačno, da znamo istinu o ubojstvu velikog hrvatskog domoljuba i briljanatnog publicistu i pisca. Nabrojio si organizare, imenovao, egzekutore nisi, pa reci nam imena Bruninih ubojica. Bio si tih dana u Parizu na studijskom putovanju
Piše: Ante MATIĆ
Prije četrdeset godina 16. studenoga 1978. godinje, ubijen je mučki u Parizu Ante Bruno Bušić. Mnogi su o tome pisali i govorili, pa nedavno na hrvatskoj televiziji govorio je o tome i Vice Vukojević. Do sada se govorilo i pisalo da ga je ubio jedan udbaški ubojica, a sada je Vice izišao sa svojom istinom o trojici ubojica, koji su krenuli ubiti, pa ga je jedan od njih upucao u nekom pariškom mračnom predvorju, a ova dvojica su čekali u autu, blizu te kuće, pa kad je udbaški ubojica obavio taj krvavi posao, uskočio je u auto i sva su trojica zbrisali s mjesta zločina i, kume moj, iz Francuske.
Nikad zaboravljeni
Reci Vice zabogamiloga, ako znaš, od koga si to čuo da su išla trojica ubiti Brunu i reci njihova imena i prezimena. Ja mislim da znaš njihova imena i prezimena, pa reci ih konačno, da znamo istinu o ubojstvu velikog hrvatskog domoljuba i briljanatnog publicistu i pisca. Nabrojio si organizare, imenovao, egzekutore nisi, pa reci nam imena Bruninih ubojica. Bio si tih dana u Parizu na studijskom putovanju.
Koliko sam ja u sve to upućen, išlo je to ovako. Jedan od najvećih zločinaca ljudskoga roda i dvadesetog stoljeća Josip Broz zvani Tito, dao je usmenu naredbu Franji Herljevića da se likvidira Bruno Bušić, pa je taj tada ministar policije Hrvat Franjo Herljević pokrenuo udbašku mašineriju zla, od vrha do dna. Od Beograda, preko Zagreba, Rijeke ,Mostara, Splita do Pariza. Ta udbaška banda nalagodavaca, organizatora, suradnika i krvika izvela je taj zločin kako je to uvijek činila kad je ubijala hrvatske domoljube, emigrante, Hrvate u lijepoj našoj tuđini. Dakle iz Lijepe naše krenula je horda udbaških bosova iz Beograda, Zagreba, Rijekle, Splita, Mostara… u lijepu našu tuđinu i ubili u Parizu našega, nikad prežaljenog i nikad zaboravljenog Brunu. Brunu sam oslovljavao sa imenjače, ili Bruneleski. Svi mi koji smo ga poznavali i s njim se družili nikad ga prežaliti nećemo, i nikad oprostiti nećemo onima kojii su naredili njegove smaknuće, organizirali i likvidirali pucnjema iz pištolja pred vratima kuće, gdje je privremeno obitavao tih dana u Parizu. Stalno je bio prijavljen u Londonu. Dabogda se osušila ruka koja je u Brunu pucala. Ako je živa ta prokleta ruka i ako je ta krvavu ruku pod ovim krvavim podnebesjem, ja vjerujem i nadam se da će tu crvenu, krvavu ruka stići ruka pravde.
Moć pisanja
Za ovu četrdesetu godišnjicu smrti A.B.Bušića prilažem ovu moju pjesmu u prozi, koju su neki krivo shvatili i na razne načine zlonamjerno i zlurado intepretirali.O toj mojoj pjesmi posebno ružno je pisao Anđelko Mijatović, koji nije razlikovao moć pisanja i moć govora. Tako je Bruno govorio,a ja napisao, naravno, podosta se toga kasnije obistinulo što je govorio daleke 1975. godine u jednom njemačkom gradu na rijeci Meini. Sve to sročio sam u pjesmi, koju možete pročitati uz ovaj moj zapis o Bruni i njegov zloj sudbini.
Ovu pjesmu u prozi napisao sam 1975. godine u Frankfurtu, nakon jednog druženja s pokojnim Brunom Bušićem i Zlatkoim Markusom (publicist, živi u Švedskoj) i prvi put objelodanio u mojoj zbirci pjesama Kamena knjiga na 77 stranici. Mnogo godina kasnije obistinile su se Brunine riječi, kojima sam, naravno i normalno dodao nešto svoje, pa bi se moglo reći da je Bruno ovako govori, a ja pisao. Neka nitko više ne krade moje misli i zlorabi moje riječi. I neka nitko više ne zloupotrebljava moju pjesmu objelodanjenu u Kamenoj knjizi, i neka nitko ne dira moju neumrlu uspomenu na pokojnog imenjaka, kojeg sam volio kao brata i silno poštivao kao čovjeka od kojeg se imalo što čuti i naučiti. Bruno je je jedan jedini, nitkom sličan, od nikoga viši ili manji, kao iz Božjeg prsta isisan genilajni um i blistav pisac naše kronike vremena.
Tako je govorio Bruno Bušić
Frankfurt, 1975.
Da smo složni davno bi imali državu.
Biće i rodit će se slobodna Rvacka
kad padne berlinski zid
kad se budu pod ovim krvavim podnebesjem
rušila komunistička krvava carstva
kao krvave kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
s poturicama i sa posrbicama
a možda i s našim izdajicama.
Teret rata podnijeti svi podjednako.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši
budu varali, lagali, krali i prodavali
svjetskim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas velike ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas
Kako tada nas spasiti od nas? T
