KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

UBRZANO RASLOJAVANJE HDZ-a

18. lipnja, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

S odlaskom Milana Kujundžića iz HDZ-a Karamarko je ostao i bez svoga oštroga desnoga krila, nakon što je – izbacivanjem Jadranke Kosor – eliminirao lijevo. Takva isključiva taktika vjerojatno se ne bi dopala pokojnome djedu stranke (Franji Tuđmanu), koji je HDZ doživljavao kao objedinjujuće sjecište suprotnosti. Karamarko je, međutim, previše nesiguran na svome položaju da bi pristao na suživot s bilo kim tko bi ga mogao ugroziti. Kosor je stranku vodila u teškim danima i ostala je narodu u uspomeni, Kujundžić je na internim izborima izgubio za stotinjak glasova, i njih se gospodin Karamarko postojano plaši kao vraga. Unatoč velikim obećanjima koja je davao na prethodnim izborima, ne pada mu danas na pamet da provede nove i poštene unutarstranačke izbore /po načelu „jedan član – jedan glas“/ na kojima bi potvrdio svoj mandat. Očito se boji da bi ga protivnici pojeli, i radije će žrtvovati demokraciju, a uz nju i dobar dio vlastitoga hadezeovskoga kredibiliteta, negoli dopustiti bilo kakvu mogućnost da ga sljedbenici smijene.

BOLJŠEVIČKA DEMAGOGIJA

Dugoročnije promatrano, to može biti katastrofa za HDZ. Kad se lider bez karizme – koji nema ni vlast u državi – ponaša kao diktator, organizacija se u pravilu počinje drmati. Strah od stranačkih izbora duboko je usađen u tradiciju HDZ-a. I sam Tuđman, neusporedivo jači od Karamarka, toliko se bojao plebiscita da je na zadnjim internim izborima za svoga jedinoga protukandidata odabrao Vesnu Girardi-Jurkić, vjerujući kako ga ta komična gospođa pouzdano ne može ugroziti. Čak je i ona, međutim, osvojila dovoljan broj glasova da relativizira njegov trijumf. Krajnje ranjivi Karamarko ne želi se poigravati s takvim varijacijama; naprosto je odustao od internih izbora, tvrdeći – s lažnom samouvjerenošću – kako oni nisu potrebni stranci „koja je pobijedila na lokalnim izborima“. Objašnjenje je bizarno. Na lokalnim izborima HDZ je uglavnom osvojio sela koja je držao i ranije, a na građanskome planu doživio je krah. Karamarko se pokazao potpuno nesposobnim da profitira na slabostima Zorana Milanovića i njegovog društva. Jedino što mu je preostalo u takvom deficitu, to je naknadno širenje opsjene o „pobjedi“.

Čovjek zaključuje, dakako, da bi se mlaka vodica koju je ostvario na lokalnim izborima, mogla na stranačkim odraziti kao njegov poraz. Zato će on, na jednoj strani, forsirati galamu o HDZ-ovom lokalnom trijumfu, i na drugoj naprosto suspendirati stranačke izbore, pozivajući se na svoju galamu kao na argument. I to je legitimna politika, dakako, ali poprilično prizemna, prozirna i trivijalna. Napuštajući stranku – netom prije no što su ga iz nje izbacili – gospodin Kujundžić konfrontirao se nedvosmisleno s tom nižerazrednom taktikom. Ismijao je Karamarkovo pretvaranje „debakla u pobjedu“, i proglašavanje „crnoga bijelim“, sve to zajedno nazvao je „boljševičkom demagogijom“ i povukao se u svoj svijet, u kojem će – po svemu sudeći – osnovati nekakav alternativni HDZ.

BEZ DRUŠTVENIH I EKONOMSKIH VIZIJA

Na djelu je, dakle, temeljito raslojavanje HDZ-a kakvog poznajemo. U paničnome nastojanju da stranku primarno fokusira na svoj lik i djelo, Karamarko je do sada uspio samo alijenirati neke likove i struje koje su činile njezinu okosnicu. Tko će mu na kraju ostati ? Vasa Brkić svakako, a uz njega i dojavnički kolega Miro Tuđman koji je život posvetio borbi za bolju prošlost svoga oca, i nastoji u nju uvći svoju okolinu. Čini se da je za gospodina Karamarka jedini izlaz iz mrtve ulice pobjeda na sljedećim državnim izborima, ali ne može se danas – ni uz najbolju volju – zamisliti na kojim bi se premisama ona mogla ostvariti. Umjesto nekakvih društvenih i ekonomskih vizija Karamarko publici nudi samo izljeve lažnoga trijumfalizma, začinjene ortodoksno nepopustljivim stavom prema potencijalnim stranačkim konkurentima.