KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

HDZ-ov “MARŠ NA ZAGREB”

8. travnja, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

“Braniteljska” pučistička falanga počastila je Zagreb svojom posjetom, kako bi ustankom protiv ćirilice u Vukovaru pokušala u stvarnosti ugroziti i destabilizirati vlast koja joj ideološki ne paše. Svrstali su se pri tom pod zbirnu imenicu “narod”, u nastojanju da ostave dojam kako u Hrvatskoj predstavljaju većinu. To su jeftine dosjetke, međutim. Sklonost galami jedino je obilježje koje im daje nekakvu javnu snagu. Građanski orijentiranu populaciju, koja u Hrvatskoj – bez obzira na sve okolnosti – i dalje čini stvarnu većinu, ne mogu pretvoriti u svoga saveznika. Javni ispadi samo ih još više udaljavaju od nje, i ta spoznaja o vlastitoj beznadežnoj kulturološkoj ograničenosti čini ih sve ljućima, bučnijima.

DESNI ZAOKRET

Bio je, dakako, potreban nekakav logistički veleum koji će bulumentu od dvadeset-trideset tisuća egzaltiranih misionara naoružati transparentima i organizirano dovući na Jelačić-plac. Dotični veleum skriva se u centrali HDZ-a. U snažnom desnom zaokretu kakav izvodi šef – Tomislav Karamarko – ta jedva pripitomljena populistička stranka nastoji se iznova udomiti među rudimentarnim tipovima, hajducima i jatacima, kroničnim militantima, neprocesuiranim ratnim zločincima, spektrom podivljalih pseudorodoljuba, i pretvoriti ih po mogućnosti u šaku kojom će aktualnu vladu izbaciti iz ležišta. Rečeno u sažetoj dijagnozi: pokušavaju se domoći vlasti s Franjom Tuđmanom na jeziku i Antom Pavelićem u srcu, a hajka na ćirilicu služi im kao sredstvo za izazivanje općega društvenoga kaosa u kojem će – kako vjeruju – najbezobzirniji  profitirati maksimalno.

Zanimljiv je lik taj gospodin Karamarko, prije svega po načinu na koji samoga sebe uspijeva kulturno marginalizirati. Jedan umjereni hadezeovac – i takvih ima na ovome originalnome svijetu – nedavno se u novinama začudio njegovome umijeću da po anketama trajno ispadne nepopularniji od Zorana Milanovića. Premijer djeluje pod velikim opterećenjem ekonomske krize, odioznih sanacijskih mjera i vlastitih nespretnosti, a nema ni nekakve posebne karizme s kojom bi fascinirao ljude. I dalje je, ipak, u istraživanjima bolje rangiran od Karamarka, kojem loše okolnosti u državi nimalo ne pomažu da unaprijedi svoj oporbeni status. Potpuno je jasno – za racionalne promatrače, dakako – da se opće simpatije danas ne mogu osvojiti na filoustašluku i nacionalističkim kultovima, ali gospodin Karamarko očito na drugi način u politici ne zna djelovati. Slabo se snalazi u modernome svijetu, i odgovara mu zato forsirano retrogradni pristup situaciji. Hrvatsku u dvadeset prvom stoljeću pokušava interpretirati preko Tuđmana i borbe protiv ćirilice, i u tom kontekstu nastupa kao lik koji grčevito hoće vlast, iako su ustaške ikone jedino što bi s pozicije vlasti naciji mogao ponuditi. Vjerojatno je maksimalno iskoristio svoj paraobavještajni servis kako bi okupio demonstrante i dovukao ih u Zagreb. Što je s tim postigao ? Ne mnogo. Uspio je samo odaslati još jedno upozorenje građanima i svijetu kakvi će profili postati društvena snaga ako HDZ slučajno – vrlo slučajno – dobije sljedeće izbore.

Nevjerojatno je zapravo kakve uvrede desnica građanima histerično baca u lice. Javni profil imenom Kerum, splitski gradonačelnik ponikao iz hadezeovskoga polusvijeta, naumio je u Splitu podići Tuđmanu spomenik, provocirajući ogorčene reakcije kod ljudi koji pamte kakvu je kataklizmu taj Tuđman – preko svoga agenta Miroslava Kutle i drugih – izazvao u Splitu tijekom devedesetih. Karamarko se na televiziji zgražao nad osobama koje su negodovale zbog spomenika, hinjeno se čudeći kako netko može biti protiv spomenika “čovjeku koji je obnovio hrvatsku državu”. Licemjerju kraja nema, kao ni preporoditeljskim kultovima koji se eksploatiraju za suvremene potrebe. Dakako: Kerum i Karamarko s Tuđmanovim kipom u pozadini, uz dodatak Kutle na slobodi preko puta u Bosni – to je za suvremenu Hrvatsku tandem snova, navala smrti, ili alternativa od koje zastaje dah.

STUPANJ ORGANIZIRANOSTI

Ipak, da su hrvatski problem samo HDZ i njegovi trabanti, stanje u zemlji moglo bi se nazvati idiličnim. Na vladajućoj strani egzistiraju ekonomski pljačkaši gotovo ravni hadezeovskim – slučaj Veljka Ostojića može poslužiti kao reprezentativan primjer – koji neometano izigravaju velike europejce i demokrate. Osim toga, vlada ne može pronaći izlaz iz ekonomske katastrofe, kao ni uvesti red u pravosuđu i državi kao takvoj. U njemačkim novinama nedavno su se s pravom začudili kako država s takvim stupnjem organiziranosti može ući u Europu. Može, kako vidimo, ali njezina proturječja ne će u Europi iščeznuti.