KONTRAVERZAN LIK ŽELJKO MALNAR

KONTRAVERZAN LIK ŽELJKO MALNAR

11. srpnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše:Srećko Jurdana

Umro je Željko Malnar, neobičan lik koji je znatno više pripadao egzotici negoli Europi. Bio je tumaralo sklono raznim oblicima bezopasne provokativnosti, i davao je na taj način određenu uličnu boju zagrebačkoj malograđanskoj svakidašnjici. Nedavno preminuli Toni Marošević – obrazovani borac protiv urbane učmalosti – obilježavao je zagrebačku alternativu na svoje avangardne  načine, Malnar na svoje, kvazibuntovne i uglavnom pozerske. Forsirao je dosjetku o samome sebi kao „predsjedniku republike Peščenice“ i onda kad je definitivno postala zamorna, dokazujući da mu je stil ograničen, i da se ne može odmaknuti od klišeja. Tijekom života trajno je prodavao pustolovnu mitologiju u kojoj se teško moglo odvojiti maštu od činjenica.

MANIFESTNI JUGOSLAVEN

Obišao je udaljenija područja svijeta, u to nema sumnje. Njegovi izleti u Indiju sedamdesetih ostavljali su nekakav dojam u hermetiziranoj komunističkoj sredini, iako su svi njegovi putopisni filmovi bili usputne improvizacije lišene dramaturgije i naratorski nabijene jeftinom romantičarskom patetikom. Prvu seriju egzotičnih putovanja realizirao je u suradnji s diplomatskim sinom Bornom Bebekom, vjerojatno uz pomoć državne logistike koja je partneru bila dostupna. Uvijek je nastojao njegovati koncilijantne odnose s režimima, svjestan da mu politička korektnost osigurava određena sponzorstva za njegov način života. U razdoblju Jugoslavije bio je manifestni Jugoslaven zaljubljen u zemlju i poredak, i zadržao se na toj liniji do kritičnoga ruba 1991. godine kad je shvatio da mora promijeniti ploču. Postao je tad veliki Hrvat koji se voli družiti s ekstremistima, a s hadezeovskim strujama sklapa poslovne aranžmane.

Malnarov provokativan stil često se kretao linijom opasne infantilnosti. Dočepavši se novaca – preko osnovane pararežimske firme, suradnje s lokalnom televizijom i revijalnim novinama – kupovao je velike, moćne motore i vozio ih po autoputu luđačkom brzinom, često u društvu sinova Hrvoja Šarinića. Sedamdesetih je po zagrebačkim ulicama znao natjeravati stari, zahrđali Land Rover do granice izdržljivosti motora i karoserije. Penjao se s njim uz humke i nasipe demonstrirajući sposobnost podnošenja bočnog nagiba, na što su suputnici skakali iz vozila. Uživao je u fasciniranju publike svojom iracionalnom nepredvidljivošću, odnosno u izigravanju pustolova koji ne mari mnogo za život i sigurnost.

Povremeno je spominjao svoja putovanja afganistanskom narko-rutom u Kandahar, hipijevskim „magic busom“ koji je polazio iz Istanbula. Tvrdio je da su ga imenovali poglavicom na Samoi. Govorio je da ga „čekaju njegovi konji u Ammanu“, i da nije prinuđen na život u Hrvatskoj. Sve su to, zapravo, u značajnoj mjeri bile romantičarske mistifikacije čovjeka koji je pokušavao živjeti na onirički način, miješajući duhovnu i materijalnu realnost. U zabavljačkom tjedniku Globus godinama je objavljivao intervjue s raznim javnim likovima, i pisao uz njih otkvačene, duhovite uvode u kojima se mogla prepoznati crta literarnoga talenta. Taj dečko s ulice, snalažljivac lišen akademske naobrazbe, bio je zapravo rođeni spisateljski autor, u nategnutoj usporedbi: hrvatska inačica američkih književnih beatnika. Ono što je objavljivao u novinama bilo je, u svakom slučaju, neusporedivo bolje od onoga što je snimao na svojim „istraživačkim“ lutanjima.

VULGARNI REALITY

Novinarima je objašnjavao kako ne pije zbog uživanja u alkoholu, već zbog „proučavanja djelovanja alkohola na misaoni sustav“, kao da je vrač iz Castanedinih knjiga koji se bavi prelascima u „odvojenu realnost“. Alkohol je, međutim, bio njegov stalan pratilac, neizbježan stimulans i u off-televizijskoj emisiji „Noćna mora“, koja je bila Malnarov hallmark. Razni opskurni tipovi surađivali su s njim u vođenju tog vulgarnog reality-programa, lišenog dramaturgije, glave i repa, ali – unatoč tome – privlačnog za mnoge političke profile koji su smatrali da sudjelovanjem u njemu stječu popularnost. Bio je to potpuno besmislen zaključak. Malnarovi gosti predstavljali su se uglavnom kao budale koje mirno dopuštaju da se polusvijet s njima satima sprda pred kamerama. No Malnarov cilj vjerojatno je i bio prikazati pojedine pripadnike establishmenta kao bolesne samoreklamere koji nisu u stanju shvatiti kontekst. To posredno izrugivanje slijepe sebeljubivosti političara i drugih javnih radnika vredniji je dio Malnarove životne ostavštine. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<