FALANGISTIČKI UDARI NA VUKOVAR

FALANGISTIČKI UDARI NA VUKOVAR

7. rujna, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

Piše:Srećko Jurdana

Stoji li „orgbiro“ HDZ-a iza šovinističkoga marša na Vukovar? Psihološki u svakom slučaju. S obzirom na to da navedeni HDZ ne raspolaže s nekakvim pozitivnim programom koji bi ga u perspektivi mogao dovesti na vlast, odgovara mu „lov u mutnom“, odnosno: svaka situacija koja pojačava kaos u državi. U predočenom kontekstu, poraz stanovitoga Penave na lokalnim izborima u Vukovaru za upravu HDZ-a bio je posebno neugodan doživljaj. Grad i njegova sjećanja htjeli su preobraziti u prigodnu ikonu svoje državotvornosti, no birački korpus nije im za to pružio priliku. Na Karamarkovu žalost, i u Vukovaru je pobijedio SDP, a HDZ-u je ostala samo mogućnost da vodi bitku protiv ćirilice. Stvar bi bila politički komična, da nije kulturološki jadna.

UMIROVLJENICI U NAJBOLJIM RADNIM GODINAMA

Na drugoj strani, grupe koje dižu ustanak zbog ćirilice u Vukovaru, svoje subverzivne akcije u stanju su organizirati i mimo HDZ-a. Na djelu su uvijek isti profili, pripadnici skupine koja se naziva braniteljskom, mahom ratni umirovljenici u najboljim radnim godinama, dokone persone s kroničnim manjkom civiliziranosti i viškom slobodnoga vremena koje svoj idealan životni smisao pronalaze danas u pučističkim eksperimentima i periodičkim manifestacijama šovinističkoga ekstremizma. Razmjerno su malobrojni, ali zato bučni, a propagandnu podršku daje im i televizija koja – u svojoj programskoj beznadežnosti – njihove urlatorske istupe tretira kao društvene događaje prvoga reda i s njima u beskrajnome ciklusu započinje informativne emisije.
Stanoviti Josić predstavlja se kao njihov predvodnik. On eskalira kampanju i evidentno želi ugroziti vlast hiperboliranjem fenomena vukovarske ćirilice, a suvišno je pitanje djeluje li pri tom u dosluhu s HDZ-om, jer njegove aktivnosti prepoznatljivi su derivat hadezeovske doktrine. Vukovar je, dakako, samo povod i uvodna iskra, a Zagreb je uvijek glavno odredište u pučističkoj dinamici. Pokret nije ono što bi morao biti, ako se ne dovuče do Markovog trga ili Jelačić-placa. Gromoglasno odjekuje samo poruka koja je odaslana s tih lokacija. Osim toga, da bi ostvarila maksimalne efekte, ona se mora proširiti i pojačati. Nije dovoljno samo boriti se protiv ćirilice i razbijati ploče s natpisima na dva pisma: u dodatku se sad traži i ostavka ministra branitelja, kako bi se vlast dovela u što neugodniju situaciju.

TUĐMAN I OVČARA

Društvu dokonih šovinista koje danas – za interese HDZ-a – urla protiv ćirilice, tvrdeći da na taj način čuva uspomenu na vukovarske žrtve, ne pada na pamet involvirati Franju Tuđmana u zločin na Ovčari. Poglavar je, međutim, bio sastavni dio sramotnoga procesa. Znao je da srpski ubojice nakon pada Vukovara pripremaju masovne likvidacije hrvatskih zarobljenika, ali nije pomakao ni mali prst da ih u tome spriječi. Kao što je – naredbom o povlačenju hrvatske vojske koja je već bila u obližnjim Marincima – grad nepotrebno prepustio agresoru, tako je i šuteći prešao preko egzekucija koje su uslijedile poslije opsade. Tuđmanov adlatus Zdravko Tomac – član vlade u kritičnome razdoblju – istaknuo je u jednom od svojih bezbrojnih memoarskih uradaka kako je ponosan što su pregovori Hrvatske i Srbije nakon pada Vukovara „završili civilizirano“, što se moglo shvatiti kao ciničan epitaf Tuđmanovog režima izdanim vukovarskim braniteljima. Pregovori su „završili civilizirano“, a Ovčara kao da nije ni postojala; jedino što je Tuđmana zanimalo, to je očuvanje dogovora s Miloševićem oko podjele Bosne. Vukovarske žrtve predstavljale su u tom kontekstu nebitnu kolateralnu štetu.
Tuđmana nije zanimala Ovčara, a njegove aktualne idolopoklonike ne zanima ta činjenica (da Tuđmana nije zanimala Ovčara). Ne zanima ih ni kakvu su tragediju proživjeli neki vukovarski Srbi. Merčepovi odredi smrti bacali su ih u Dunav (da „plivaju leđno“, kako se gospodin Merčep javno hvalio pred Tuđmanom), no malo tko je danas – u sklopu vukovarske tragedije – spreman baviti se i tim malignim fenomenom. Činjenica da nisu samo Hrvati bili žrtve, ne doživljava se kao politički korektna. Prihvatljiva je samo jednodimenzionalnost. Hrvatski ekstremizam živi na redukciji stvarnosti, televizija mu osigurava prostor za afirmaciju, a vlast nije u stanju pronaći retoriku s kojom će mu efikasno parirati. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<