TIJANIĆ; MILANOVIĆ

TIJANIĆ; MILANOVIĆ

12. studenoga, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Srećko Jurdana

Aleksandar Tijanić, glavni direktor Radiotelevizije Srbije, umro je nedavno u šezdesetčetvrtoj godini, na ulici ispred svoga beogradskog stana. Dobio je veličanstven državni sprovod, iako za njim – čini se – nije previše čeznuo. Ponekad se izražavao s naglašenim prezirom o svojoj profesiji i vlastitoj ulozi u njoj. Novinarstvo je – u jednom intervjuu predviđenom za objavu tek nakon njegove smrti – opisivao kao plaćenićki pararežimski posao u kojem ima vrlo malo mjesta za poštene osobne stavove.

Za Hrvatsku je gospodin Tijanić posebno bio zanimljiv kao metafora njezine povijesne medijske prestrašenosti. Funkcionirao je kao lakmus-test hrvatskoga medijskoga poltronizma. Od sredine sedamdesetih do kraja osamdesetih prošloga stoljeća bio je glavni politički komentator u nekima od tada vodećih hrvatskih listova, tjedniku Danas, dvotjedniku Start, Nedjeljnoj Dalmaciji. Time je taj kosovski Srbijanac, zaposlen u beogradskom Nin-u, zaslužio ironičan kuloarski nadimak: „gigant hrvatskoga novinarstva“. U spomenutom nadimku sažeto je rečeno mnogo o tom novinarstvu.

NAKLON CINIZMU

Gospodin Tijanić bio je provokativan po stilskoj kozmetici ako već ne i po sadržaju svojih tekstova. I kozmetika je, međutim, predstavljala opasnost ako je dolazila iz hrvatskog izvora. Drastičnije stilsko odudaranje od standardne novinske frazeologije nije moglo bezbolno proći kod lokalnih urednika i njihovih nadzornika, ako je autor tog odmaka bio neki komentator hrvatske provenijencije.

Ukratko: za prodaju privida slobodoumlja hrvatskim urednicima trebao je netko iz Srbije. Kolektivno su strahovali da bi ih u prirodnijoj varijanti – forsiranja hrvatskih autora u hrvatskim glasilima – politički kružok mogao prozvati zbog nacionalizma. Pokojni Tijanić, taj anegdotalni „gigant hrvatskoga novinarstva“, agresivno je uzimao prostor hrvatskim novinarima i petnaestak godina bio uvijek pri ruci kao podobni izvanjski nadomjestak za proskribirane lokalne komentatore. Onima koji su kupovali njegove usluge posluživao je kao dokaz njihovog korektnog jugoslavenskog opredijeljenja. Služnički orijentirani urednici za njega su se u Hrvatskoj praktično otimali. U dugoj fazi odumiranja Jugoslavije uspijevao je izvlačiti maksimalne profite iz hrvatskoga straha, i hrvatska scena – koju je posredno demaskirao – može se samo nakloniti njegovom cinizmu.

PRIJEVREMENI IZBORI             

Zoran Milanović pustio je preko svoga medijskoga kanala u javnost sondu o mogućnosti prijevremenih izbora. Po logici koja se razmatra, prisiljen je u bliskoj budućnosti na povlačenje niza vrlo nepopularnih poteza kako bi zemlju održao na površini, oni će mu drastično srušiti politički rating, i za njega je bolje da uđe u izbore sad kad ima prednost pred HDZ-om, negoli kasnije kad bi je mogao izgubiti.

Ako je gospodin Milanović doista počeo razmišljati na predočeni način, pokazao je time da se boji stvarnosti. Kao prvo, osvojio je mandat zato da nešto napravi za Hrvatsku, a ne zato da po svaku cijenu osvoji i drugi. To bi se moglo nazvati nekakvim pozitivnim kriterijem demokracije. Ako premijer vjeruje u svrsishodnost svojih poteza, mora vjerovati i da će nacija tu svrsishodnost prepoznati. U protivnom, steći će biljeg nesigurnog kalkulanta.

Kao drugo, nije previše vjerojatno da će se HDZ – ovakav kakav je danas – spontano razviti u snagu koja može na izborima pomesti SDP i saveznike, čak i ako ovi grcaju pod teretom nepopularnih mjera. Gospodin Milanović mogao bi bez veće nelagode provoditi svoj program oporavka, ako taj postoji, jer građani su odavno svjesni da nema spasa bez šoka. Od objektivnih okolnosti, za premijera je veći problem njegova vjera u samoga sebe. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<