MILANOVIĆEVA SREĆA JE KARAMARKO

MILANOVIĆEVA SREĆA JE KARAMARKO

28. prosinca, 2012.

Piše: Srećko Jurdana

U osobnoj godišnjoj retrospekciji premijer Milanović može se komforno zapitati gdje je ispario početni građanski entuzijazam prema njegovoj Vladi. Narodna očekivanja definitivno su splasnula. Kod publike premijer i dalje uživa određenu numeričku potporu, ali ne zato što bi je zaslužio nekakvim veličanstvenim preporodnim akcijama, već uglavnom zato što su protivnici još slabiji od njega. Prolazna ocjena vrlo je nategnuta. Milanović je statistički u prednosti jer na sceni nema prepoznatljivo kvalitetnijeg koji bi ga mogao promptno zamijeniti, a sklonost neizvjesnim eksperimentiranjima nije više u trendu.

POMAGANJE TAJKUNIMA

Uvodno razdoblje vladanja premijer je utrošio u prvome redu na jačanje Ministarstva financija – ili intenzivno naplaćivanje državnih potraživanja – uz pokazanu namjeru da nastavi s cijeđenjem puka u beskraj. Ostatak njegove aktivnosti sažeto se može opisati kao tiha afirmacija vlastitoga liberalnoga svjetonazora koji slamku nacionalnoga spasa stihijski traži u „jačanju poduzetništva“, prevedeno: u državnome pomaganju tajkunima.

Gospodin Milanović obilježen je političkim proturječjem. U dubini duše on je slatkorječivi hermetist ili mimikrirani konzervativac koji se priklanja financijskoj moći, izbjegava uplitanje u klasne sukobe i hvata se po instinktu za društvenu liniju manjeg otpora, a pritom djeluje u vremenu koje grčevito traži revolucionara. Duh epohe u neskladu je, dakle, s njegovom osobnom aurom. Po komoditetu je sličan Ivici Račanu, čovjeku koji ga je izmislio. Račan je u povijest ušao s „mirnom tranzicijom“, eufemizmom za očuvanje statusa quo na planu pljačke nacionalnoga bogatstva, izvedene pod Tuđmanom. Milanović se može doživjeti kao nastavljač te tradicije. Čini se da on brižno pazi na svoje prijateljske odnose s profiterskim krugom koji u Hrvatskoj postojano drži „kontrolni paket“ političkih dionica, i bježi od bilo kakve poruke da bi njegova, navodno klasno osvještenija vlast, hrvatskim radnicima mogla pokušati kompenzirati makar dio onoga što im je oteo Tuđmanov režim.

KRITIKE IZ SAVEZNIČKIH REDOVA

Uočava se samo konotativna razlika između Tuđmanove neofeudalne ideje o „dvjesto bogatih obitelji koje će upravljati Hrvatskom“ – tijekom rata slavno pretočene u praksu – i onoga što danas na reformističkome planu izvodi premijer Milanović. Čak ni odbijanje poslodavaca u nelikvidnim tvrtkama da radnicima izdaju dokumente o „obračunatim a neisplaćenim plaćama“ – što je u Hrvatskoj vrlo čest oblik vlasničke bahatosti – Vlada nije htjela zakonski definirati kao kazneno djelo, već ga je zadržala u sferi prekršaja. O eventualnome „vraćanju tvornica radnicima“, Jadrankamena na primjer, kojeg je svojedobno dobio na dar i uništio Tuđmanov teniski štunder, u premijerovim programima nema ni minimalnih naznaka.

U zadnjim tjednima godine na izmaku premijeru i Vladi počele su stizati uvijene kritike čak iz savezničkih redova, odnosno HNS-a s kojim u pozadini i dalje možda upravlja Radimir Čačić. Kritike su mutne koliko i Čačićeva razvojna strategija iz razdoblja dok je bio „prvi potpredsjednik Vlade“, ali vjerojatno govore nešto o Čačićevom nezadovoljstvu svojom novom autsajderskom pozicijom. Slučaj Čačić, međutim, za Milanovića je bio dramatično kompromitantan. U alfu i omegu svoje Vlade promovirao je čovjeka s teškim pravosudnim i psihološkim utegom na grbači, žrtvujući vlastiti kredibilitet za kratkotrajnu koalicijsku idilu.

Mudro bi postupio da se manje eksponirao kroz zajedničko pojavljivanje s gospodinom Čačićem, i da ga je – eventualno u paktu s Vesnom Pusić, koja je shvaćala apsurd situacije – smijenio u trenutku kad je Čačića prvostupanjski sud proglasio krivim. Dosljedno svome komoditetu pustio je, međutim, da stvari idu svojim strmoglavim tokom, i time – nakon bezuvjetne zatvorske presude za Čačića – po automatizmu preuzeo na sebe dio njegovog negativnog javnog odjeka. Publici i protivnicima na tanjuru je ponudio veličanstven motiv za čuđenje i snebivanje, kojem nije mogao parirati. Egzibicija s Radimirom Čačićem iz 2012. godine u političkoj povijesti Zorana Milanovića ostat će zabilježena kao datum.

DOVOLJNO DA HDZ  NE DOBIJE IZBORE

Milanović, međutim, ima jednu tihu sreću koja se zove Tomislav Karamarko. Šef HDZ-a jedini spas za državu i naciju vidi u obnovljenome slavljenju pokojnoga Tuđmana, što je samo po sebi dovoljno da njegova stranka nikad više ne dobije izbore. U prvoj godini vlasti premijer Milanović pokazao je taktičko nesnalaženje i liberalni svjetonazor koji je u snažnome protuslovlju s vremenom, ali gospodin Karamarko zasad ga dobrostivo vadi iz svih jama koje je pred sobom prorovao.

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code