MILANOVIĆEV “GRUPNI PORTRET S DAMOM”

MILANOVIĆEV “GRUPNI PORTRET S DAMOM”

18. srpnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Srećko Jurdana

Što se zakona o ubojicama tiče – koji je zadnjih tjedana postao uzavrela društvena tema – premijer Milanović propustio je objasniti građanima: a) kako je moguće da se na zločine ubojstva uopće primjenjuje kriterij zastare, b) zašto se najavljeno ukidanje zastare odnosi samo na “politički motivirana ubojstva”, c) zašto je za ukidanje te zastare potrebno mijenjati Ustav. U još jednom nastojanju da ispadne stilski originalan, spomenuo je nekakvih “osam riječi za osam tjedana” – vrijeme koje je zastupnicima na raspolaganju da im proradi kliker – koje je potrebno ubaciti u Ustav da bi se zastara mogla ukinuti. Samo za “politička ubojstva”, dakako. Sva druga ubojstva zadržana su u tolerantnijem pravnom statusu. Paradoks je evidentan. Netko, na primjer, može nekoga ubiti (po nalogu paraobavještajnih društava ili brutalnoga režima koji je u nekom historijskom trenutku na vlasti), zato jer mu se ne dopadaju njegova nacionalnost, svjetonazor, društvena aktivnost, ideologija, vjera – što su načelno politički motivi – ali navede li istragu na zaključak da je ubio zbog pljačke, moći će u skrovištu čekati na zastaru.

CAPITAL CRIME

Mučni su to motivi. U prvome redu, nikakva zastara za zločin ubojstva ne bi trebala postojati. Taj “capital crime” u Hrvatskoj se ionako kažnjava preblago, vrlo često uvredljivo za obitelj žrtve, a zadržavanje pravila zastare dodatno pojačava taj mučan dojam. Ubojstvo nije isto što i medijska kleveta. Na drugoj strani, ako je Milanovićeva namjera istraživanje i procesuiranje političkih ubojstava koja su obilježila hrvatsku povijest, ona se etički mora podržati. Titoistički režim ponašao se bezobzirno prema ljudima koje je označio kao ideološke neprijatelje, ali ni posttitoizam u Hrvatskoj nije oličenje moralne čednosti. U galopu “demokracije” devedesetih – čiji tempo su diktirali Gojko Šušak i Franjo Tuđman – mnogi ljudi životom su platili režimski zadanu oznaku nepodobnosti, i ako vlast već pokreće inicijativu prema istraživanju političkih ubojstava, i ukidanju zastare za njih, ona bi nesumnjivo morala obuhvatiti i zločine izvršene u razdoblju tuđmanizma. Bilo bi poželjno da premijer i Tomislava Karamarka suoči s tom činjenicom.

Osim polemikom o ustavnome tretiranju ubojica, premijer Milanović skrenuo je na sebe pažnju zadnjih dana i najavom okupljanja svih bivših, živućih, hrvatskih šefova vlade – onih od uvođenja “demokracije” nadalje – na nekakvom “neformalnom sastanku” u Banskim dvorima. Radi se ovdje o Stjepanu Mesiću, Josipu Manoliću, Franji Greguriću, Hrvoju Šariniću, Nikici Valentiću, Zlatku Mateši, Jadranki Kosor (koja je navodno i koautorica ideje). U grupi bivših još su Ivica Račan, koji je umro, i Ivo Sanader, koji je nedostupan. Postavlja se, dakako, pitanje smisla te seanse. Šef vlade može se bilo kad savjetovati s bilo kim tko je nekad nešto značio na političkoj sceni, no organiziranjem “grupnog portreta s damom” kao da se publici nastoji emitirati neka vrsta specijalne poruke. Dojam je da se pokušava manifestirati neko jedinstvo svih boja i zastava radi izvlačenja zemlje iz ekonomske krize i stimuliranja psihologije zajedništva.

MILANOVIĆEV AFINITET PREMA APSURDU

To je potpuno promašena stvar. Skupina ex-premijera raznorodna je po političkome karakteru i osobnim aurama, i nije u stanju odaslati nikakav zajednički pozitivan signal. Jedino što može, to je nahraniti Milanovićev afinitet prema apsurdu. Među pozvanima nalaze se i osobe koje su izravno politički odgovorne za tajkunsku pljačku Hrvatske, poput Franje Gregurića i Nikice Valentića, koje su u Tuđmanovo ime pregovarale s Miloševićem o podjeli Bosne (poput Hrvoja Šarinića, koji navodno ne može doći)), ili su filistarski igrale dvostruke igre (poput Josipa Manolića). Milanovićev skup može se shvatiti i kao oblik povijesne amnestije Gregurića i Valentića za njihove polit-ekonomske manipulacije preko kojih se, u teškim ratnim vremenima, beskrupulozni probisvijet na narodni račun probio do statusa milijunaša. Zašto je to Milanoviću potrebno, možda ne zna ni on sam. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. istina
    #1 istina 23 srpnja, 2013, 17:31

    Gregurića i Valentića za njihove polit-ekonomske manipulacije preko kojih se, u teškim ratnim vremenima, beskrupulozni probisvijet na narodni račun probio do statusa milijunaša. odlična teza za čije objašnjenje bi gregurića i valentiča trebalo pitati.

    Odgovorite na ovaj komentar

<