Piše: Srećko Jurdana
Između Hrvatske i nekih drugih zemalja postoje primjetne kulturološke razlike u pravnome i javnome doživljaju silovanja. Brutalno ubojstvo djevojke, izvedeno skupnim silovanjem na javnome mjestu, u Indiji je dovelo do masovnih demonstracija koje su pravni sustav prisilile na brzo i neumoljivo djelovanje. Vinovnicima – bandi huligana – po svemu sudeći slijedi smrtna kazna vješanjem. Hrvatski sustav, na drugoj strani, legendaran je po uviđavnome odnosu prema raznim mučiteljima, ubojicama i teroristima, što se zadnjih dana slavno potvrdilo i na slučaju tipa koji je sadistički silovao djevojku na „zabavi“ u Podstrani. Kao što je javnosti poznato, djevojci je nakon mučiteljeve agresije – izvedene uz nazočnost drugih sudionika „zabave“, koji su u istrazi proglašeni nevinašcima i odmah potpuno oslobođeni odgovornosti – u bolnici jedva spašen život. Pronađena je u lokvi krvi, liječnici su izjavili da se u praksi nisu susreli s takvim ozljedama.
LOZINA I SADISTI
Očekivalo bi se u normalnijoj sredini da će težina zločina proizvesti adekvatnu reakciju pravnog sustava, ali šipak. Incidentni sudac Slavko Lozina mučitelju je najprije omogućio da iz pritvora komforno obiđe fakultet (zbog ispita), a ubrzo nakon toga pustio ga je na slobodu, uz opravdanje kako su ispitani svjedoci i nema više razloga za zadržavanje. Nikakve zaštitne mjere nisu određene; tip može slobodno šetati, kao da nije izmasakrirao djevojku bocom. Ne, ne, Hrvatska doista nije Indija. Tamo ubojice i mučitelje vješaju, ovdje ih tretiraju kao akademske građane koji nakon zločina slobodno odlaze na fakultet. Slučaj potvrđuje staru spoznaju da je pravosuđe karcinom hrvatskoga društva. Sudac Lozina poznati je moralni bijednik koji je oslobađao sadiste iz Lore, ali problem nije u njemu, već u režimu koji dopušta da takvi profili djeluju kao suci. Političke strukture savršeno dobro znaju tko je Lozina, i tko su na sudovima njegovi ortaci, pomagači i istomišljenici, ali ne pada im na pamet da uđu u konfrontaciju s tom mrežom.
Kako stvari stoje, u Hrvatskoj žrtve mogu pribjeći rezignaciji ili uzeti pravdu u svoje ruke; država im na sudovima dokazano ne će pružiti nikakvu zadovoljštinu ili moralnu utjehu. Nedavno je zagrebački sud na tragikomične dvije godine zatvora – godinu ispod zakonskoga minimuma – osudio tipa koji je mrtav pijan prošao kroz crveno i ubio motociklista. U Makarskoj je sin hadezeovskoga tajkuna i Sanaderovog donatora Marijana Primorca, koji je pijan na pješačkom prijelazu ubio dvije srednjoškolke, svojedobno bio oslobođen uz cinično obrazloženje da „potječe iz društveno prihvatljive obitelji“.
MILANOVIĆ I PRAVOSUDNI APSURDI
Suci i sudovi u Hrvatskoj se počešće vole sprdati s javnim ukusom. Sinu veletrgovca Željka Žužića, kroničnome delinkventu koji je u Velikoj Gorici pijan automobilom ubio devetnaestgodišnjakinju, smanjena je zatvorska kazna kao znak posebne državne uviđavnosti. Za Tomislava Horvatinčića, koji je arogantnom vožnjom gliserom usmrtio dvoje Talijana, suđenje se oteže u beskraj. Sudska permisivnost posebno je indikativna na planu ratnih zločina. Policiji i sudovima dobro je poznato, na primjer, tko su ubojice srpskih staraca u Varivodama, ali za njih kazne nema. Država neki oblik kažnjavanja primjenjuje samo na sina ubijenoga bračnog para koji preko suda pokušava istjerati pravdu, isporučujući mu račun za sudske troškove od šezdesetak tisuća kuna.
Uviđa li Zoran Milanović hrvatske pravosudne apsurde ? Spoznaje li on pogubno društveno značenje nakaradno vođenih postupaka i presuda? Slabo. Gospodin Milanović po vokaciji je slatkorječivi uljepšavač sumorne zbilje, a njegove razvikane zakonske reforme tek su jalovo grebuckanje po površini truloga represivno- sudskoga sustava. Krajnje blag postupak prema mučitelju iz Podstrane samo je jedan dodatni, premda zapaženi, simptom u sveukupnoj psihopatologiji hrvatskoga pravosuđa.
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.