KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

„OBIJEST“ NIJE NIKAKAV MOTIV

28. siječnja, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

Brzina policijskoga pronalaženja krivaca za eksploziju na Jelačićevu trgu u Zagrebu impresivna je, ali naknadna policijska obrazloženja incidenta djeluju površno i neuvjerljivo. Načelnik PU Zagreba Goran Burušić u javnoj prezentaciji događaja ostavio je čak dojam kao da huligansku skupinu iz Vodica želi preliminarno zaštititi i abolirati. Suvereno je naveo „obijest“ kao jedini motiv za izazivanje eksplozije, i spomenuo usput „lagodan život“ huligana kao izvor te „obijesti“, implicirajući na taj način da je cijeli slučaj zapravo neka vrsta mladenačke igrarije koju ne treba doživljavati suviše ozbiljno, i koja -po policijskoj definiciji – zaslužuje benigan javni i pravni tretman.

OPĆEOPASNA TERORISTČKA RADNJA

Čini se da je gospodin Burušić ovdje poprilično prekoračio ovlasti svoje funkcije. Od policije se ne očekuje da inkriminiranim pothvatima pristupa naglašeno sociomoralistički, i podvrgava ih javnome psihološkome vrednovanju koje u konačnici jednu općeopasnu terorističku radnju svodi na marginalni oblik zabave. Policija je u prvome redu zadužena za pronalaženje počinitelja, utvrđivanje činjenica i okolnosti događaja, a njegovim sveukupnim konotacijama bavi se Državno odvjetništvo, i ono je – a ne načelnik Burušić – pozvano da odluči o ozbiljnosti motiva i prirodi optužnice koja će uslijediti.

POTISKIVANJE KONTROLIRANE EKSPLOZIVNE PORUKE

Burušićevo ublažavanje ozbiljnosti pobuda odmah je utjecalo i na istražni sud, koji je okrivljenicima odredio pritvor samo zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke, a ne i zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela (kako je tražilo Državno odvjetništvo). Pošto svjedoka – osim samih pripadnika huliganske skupine – ovdje gotovo da i nema, svi bi za nekoliko dana mogli biti na slobodi. U obrazloženju gospodina Burušića uočava se sklonost apstrakciji začinjena nelogičnostima. „Obijest“ je stilizirani psihografski pojam koji se teško može usvojiti kao egzaktan pravni temelj za nečiju inkriminaciju. Da bi se aktivirao eksploziv na glavnome gradskom trgu, iza „obijesti“ moraju se skrivati neki razorniji motivi – psihološki, kulturološki, ili nedvosmisleno politički, s obzirom na činjenicu da su neki iz huliganske skupine aktivno angažirani u HDZ-u. Ako (šef HDZ-a) Tomislav Karamarko uvredljivo izjavljuje da Hrvatskom vlada „crvena peronospora“, ne isključuje se mogućnost da će neki militantniji sljedbenici stranke toj „peronospori“ poželjeti uputiti eksplozivnu poruku.

Policija minorizira događaj i o tim motivima ne govori ništa. Pored toga, besmislen je i sam pojam „mladenačke igrarije“, koji se provlači u podtekstu njezinog objašnjenja. Podmetači eksploziva nisu nikakva školska spadala ili neodgojeni tinejdžeri željni nakaradne zabave, već osobe u godinama koje ih čine potpuno svjesnim njihovih postupaka. Predvodio ih je, čini se, stariji očinski lik s vojnim iskustvom, koji je pribavio eksploziv i „zaigranim mladićima“ održao poduku u rukovanju. To su pojedinosti koje znatno nadmašuju apstraktan pojam „obijesti“, ali policija za njih nije ponudila nikakvo objašnjenje. Kako jedan gotovo šezdesetogodišnjak može biti toliko „obijestan“ da podmladak u kasnim dvadesetim i tridesetim odluči uputiti u tajne izazivanja kontrolirane eksplozije? I zašto je ta ekipa izabrala baš Jelačićev trg za svoju opasnu provokaciju?

Zbog emitiranja osebujne političke poruke vlasti i građanima – vrlo vjerojatno – iako policija iz nepoznatih razloga tu poruku potiskuje u dvadeseti plan.