KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

FILOUSTAŠKI ISPAD U MAKSIMIRU

28. studenoga, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

Gospodin Šimunić, nogometaš i građanin, pokušao je – akrobatskim skokom u vlastiti pupak – svoj filoustaški ispad u Maksimiru pretvoriti u spontani izljev ogromne ljubavi prema domovini. S njim se navodno nije vrijeđalo nikoga, već se naprosto nahranila patriotska duša. Ta veličanstvena domoljubna patetika pokrenuti će suze kod promatrača, a pored toga zahtijeva i dozu političke analitike. Deseci tisuća nedužnih ljudi ubijeni su tijekom Drugog svjetskog rata uz pratnju službenoga pokliča „Za dom spremni“, ali ništa to ne znači nogometašu Šimuniću, koji publici danas pokušava prodati priču o tom sloganu kao benignom izrazu rodoljubnih emocija. S lirikom o svome nepatvorenome domoljublju nogometaš Šimunić branio se – post delirium – od mogućih sankcija, to je potpuno jasno. Osjećao se ugodno, nesumnjivo i junački, kad mu je stadionska horda unisono uzvraćala na njegovu mikrofonsku provokaciju s terena, ali postao je nešto manji ustaša kad je shvatio da ispad izaziva osjetne društvene posljedice.

NEONACISTIČKE SOMNAMBULIJE

Svjetska nogometna organizacija Fifa odmah je pokrenula istragu nad nogometašem Šimunićem, o čemu su izvijestili vodeći svjetski mediji. O Hrvatskoj se ponovno govori kao o sredini kontaminiranoj ustaštvom. Konzekvence istrage nad Šimunićem nepredvidljive su u ovom trenutku, ali jasno je da se na svjetskoj nogometnoj razini vodi dosljedna bitka protiv rasizma i svih vrsta neonacističkih somnambulija. U tom kontekstu, nogometaš Šimunić – ponukan svojim rudimentarnim instinktima – u Maksimiru je osvojio priliku da kod Fife izvuče i neku opipljivu kaznu. Ipak, dok ga Fifa istražuje, na domaćoj sceni mnogi ga pokušavaju zaštititi. Vodeće sportske institucije očito mu – pučki rečeno – drže štangu.

Hrvatski olimpijski odbor, na primjer, izdao je potpuno apstraktno priopćenje u kojem razvodnjuje slučaj. Pozvali su se na nekakva svoja velika humanistička mjerila, uopće ne spominjući konkretan incident i njegove opskurne političke konotacije. Na izjavu spomenutog Ha-o-oa nadovezali su se Šuker i Vrbanović iz Hrvatskog nogometnog saveza, koji su još izravnije stali na Šimunićevu stranu. Tražeći izraz koji je negativistički – jer tako traže okolnosti – ali ujedno i blag poput pelene, predsjednik saveza Davor Šuker nazvao je Šimunićev ispad neprimjerenim, kao da je bila riječ o neprikladnom odijevanju a ne o ustaškoj provokaciji. Da ne bi slučajno pretjerao, Šuker je odmah dodao frazu – za sportske terene. To znači da je na drugim terenima, drugim područjima, gdje nema toliko kamera i toliko publike, Šimunićev sumanuti manifesto primjeren, neproblematičan i društveno prihvatljiv.

TRAGIKOMIČNI SPORTSKI FORUMI

Da i nakon takve Šukerove tupe oštrine netko slučajno ne bi pomislio kako HNS doista osuđuje Šimunića, pobrinuo se nogometni dužnosnik imenom Damir Vrbanović. On se nadovezao na Šimunićevu toplu priču o domoljublju i začinio je s nekoliko vlastitih književnih dodataka koji su kod gledalaca trebali pojačati emotivni dojam. Pitanje glasi: uz takav tragikomičan nastup sportskih foruma i struktura, može li se očekivati da će situacija evoluirati, da će nogometaš Šimunić od izgrednika stasati u ikonu hrvatske borbe za povratak u Drugi svjetski rat, i da će kolektivni ustaški pozdrav postati sastavni dio rituala lokalnih nogometnih priredbi?

Rastuća filoustaška fenomenologija u Hrvatskoj – koja na stadionima pronalazi specijalno plodno tlo – očito nije predmet za sportske institucije, u potpunosti lišene svjetonazornih kvaliteta, volje i sposobnosti da se s njom uhvate ukoštac. Ona je predmet za pravosuđe. Tipovi i profili kakve simbolizira nogometaš Šimunić bit će agresivni u mjeri u kojoj je država tolerantna prema toj njihovoj agresivnosti. U sadašnjem trenutku, državni prag tolerancije neobično je visok.